Mirjana Belić-Koročkin-Davidović, Radivoje Davidović: Stevan Filipović. Istina o istorijskoj fotografiji, Beograd, 2012.

autor: Milan Radanović

k1i28v4r175_stevan_filipovic_istina_o_istorijskoj_fotografiji_delfi_knjizare

Nedavno je objavljena monografija o Stevanu (Stjepanu) Filipoviću, jednom od najprepoznatljivijih učesnika Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji i Jugoslaviji. Iako je Filipović jedna od personifikacija antifašističke borbe jugoslovenskih naroda i jugoslovenske revolucije, u socijalističkom razdoblju o njegovoj ličnosti nije napisana naučno (istoriografski) prihvatljiva monografija. Bilo je potrebno da protekne više od dve decenije koje su, između ostalog, bile karakteristične po grubom prekrajanju i odbacivanju zajedničke borbe jugoslovenskih naroda protiv fašizma kao i po demonizovanju pokreta kome je Filipović pripadao, kako bi se sa dodatne istorijske distance potvrdila autentičnost Filipovićeve herojske ličnosti koja je konačno zavredela ozbiljnu biografsku studiju.

Takođe, iako je fotografija Stevana Filipovića na vešalima, pred egzekuciju u Valjevu 22. maja 1942, odavno postala prepoznatljiva širom sveta, kao nezaobilazna ilustracija jugoslovenske revolucije, ali i heroizma boraca protiv fašizma, tek je u ovoj knjizi otklonjena svaka nedoumica o autorstvu ove istorijske fotografije.

Autori ove knjige već su poznati javnosti po autorstvu nekoliko značajnih knjiga iz prošlosti Beograda. Mirjana Belić-Koročkin-Davidović i Radivoje Davidović autori su knjige o jevrejskoj beogradskoj revolucionarnoj porodici Baruh (Povest o Braći Baruh, Gornji Milanovca, 1989), kao i monografije o beogradskom slikaru i revolucionaru Bori Baruhu (Bora Baruh, Beograd, 1998). Radivoje Davidović je kao istraživač jevrejske kulturne baštine u Beogradu napisao biografije 16 beogradskih Jevreja po čijim imenima su nazvane ulice u Beogradu (Od Daviča do Čelebonovića – Ulice beogradskih Jevreja, Beograd, 2010).

Prvi do knjige kazuje o kratkom životnom putu Stevana Filipovića (1916-1942). Autori kazuju o porodici u kojoj je ponikao Stevan. Usled egzistencijalnih nedaća, koje će pratiti Stevanovu višečlanu porodicu (imao je tri brata i sestru) tokom čitavog međuratnog razdoblja, Filipovići su bili prinuđeni da se odsele iz zavičajnog Opuzena. Najpre su se naselili u Mostaru (1926), potom su se preselili u Županju (1931), da bi se na kraju nastanili u Kragujevcu (1932).

U Kragujevcu su dvojica najstarije braće (Šimun, Stevan i Nikola) izučila zanate i, nakon smrti roditelja, nastojali da prežive u teškim socijalnim uslovima. U ovom gradu Stevan je prihvatio ideje revolucionarnog radničkog pokreta u dodiru sa organizovanim radnicima i komunistima. Autori kazujući o Stevanovim predratnim godinama, govore o čestim promenama zaposlenja i mestima boravka koji su bili uslovljeni pritiskom policije zbog Stevanovog političkog opredeljenja i učešća u štrajkovima. Prvi put je uhapšen 1939. u Kragujevcu, nakon čega je prvi put bio osuđen na kraću zatvorsku kaznu, da bi nakon toga bio proteran u rodni Opuzen. Međutim, Stevan se uskoro obreo u Valjevu gde je postao član zabranjene KPJ (1940). Ovaj deo Stevanovog života ilustrovan je sa sedam sačuvanih fotografija na kojima vidimo Stevana i članove njegove porodice.

Najveći deo Filipovićeve biografije posvećen je poslednjoj godini Stevanovog života, odnosno razdoblju od juna 1941. do 22. maja 1942, kada je obešen u Valjevu. u ovom razdoblju Stevan je aktivan učesnik partizanskog pokreta.

Filipović se 3. jula 1941. priključio Kolubarskoj četi Valjevskog NOP odreda. Tokom prvog meseca u partizanima učestvovao je u nekoliko diverzantskih akcija, napada na žandarmerijske stanice i u jednom od prvih ozbiljnijih napada na Wehrmacht u unutrašnjosti Srbije (Bukovi, na putu Valjevo-Užice, 27. jula 1941). Zahvaljujući ličnom zalaganju i hrabrosti u izvršenju borbenih zadataka, Stevan je za samo dva meseca boravka u četi imenovan za zamenika komandira čete. Autori opisuju uništavanje i paljenje arhiva seoskih opština od strane ustanika, u kojima su bili zabeleženi dugovi seljaka, što je nailazilo na odobravanje lokalnog stanovništva u valjevskom kraju.

Stavan se naročito istakao u prvoj većoj borbenoj akciji Kolubarske čete, 15. avgusta 1941. prilikom napada na železničku i žandarmerijsku stanicu u Lajkovcu, koju su čuvali nemački vojnici i kvislinški žandarmi.

U danima omasovljenja Valjevskog NOP odreda i intenziviranja ustanka, autori kazuju na osnovu sačuvanih sećanja Stevanovih saboraca koji su ga pratili tokom borbi u Rađevini (septembar-oktobar 1941), gde je premešten deo Kolubarske čete na čelu sa Filipovićem. U Rađevini Stevan je zadobio prepoznatljivo partizansko ime, Steva Kolubarac, kojim ga je nazvao narod ovog kraja. Autori su opširno opisali zauzimanje rudnika Stolice (31. avgust 1941) i varoši Krupanj (1. septembar 1941), gde je Filipović takođe bio angažovan na čelu grupe bombaša koja je neutralisala najsnažnije nemačko uporište u varoši.

Opis Prve neprijateljske ofanzive donosi i kazivanje o borbama Mačvanskog (Podrinskog) NOP odreda, kome je pripojena četa Kolubarskog bataljona u kojoj je Filipović bio komesar. Borbe koje je vodio Mačvanski odred u Mačvi i prilikom povlačenja ka Jadru, tokom oktobra 1941, bile su praćene masovnim zločinima okupatora prema civilnom stanovništvu u Mačvi, Pocerini, Jadru i Rađevini.

Nakon reorganizacije oslabljenog Mačvanskog odreda, koji je podeljen na dva bataljona, Filipović je postavljen za zapovednika Pocerskog bataljona Mačvanskog NOP odreda. Odred je, zapravo, dodatno oslabljen podelom na dva dela, što je omogućilo neprijatelju da lakše neutrališe odred, pogotovo jer su ova dva bataljona bila izolovana od glavnine partizanskih snaga koje su se povukle u Sandžak i istočnu Bosnu, nakon pada Užičke republike. Ovo je ujedno i najteži period partizanske borbe u Srbiji 1941. Preostali partizanski borci u zapadnoj Srbiji, brojčano oslabljeni, opterećeni velikim brojem ranjenika, nestašicama hrane i municije, bili su pod stalnim udarom tzv. vladinih četnika, SDK, SDS i Nemaca. Dodatno otežavajuća okolnost bila je surova zima i strah lokalnog stanovništva koji je onemogućavao mnoge simpatizere partizana da priteknu u pomoć progonjenim partizanskim grupama.

Autori na osnovu sećanja Dušana Kvačanovića, Stevinog kurira, detaljno opisuju okolnosti koje su dovele do hvatanja Stevana Filipovića, 23/24. decembra 1941. u selu Trbosilju, od strane četnika vojvode Damjana Tešanovića. Četnici su Filipovića i Kvačanovića potom predali ljotićevcima koji su ih sproveli u Šabac. Zatočenici su najpre boravili u zatvoru u žandarmerijskoj stanici, gde su ih isleđivali i tukli ljotićevci i žandarmi, da bi potom bili prebačeni u šabački logor na Senjaku. Ovaj deo knjige, u kome je akcenat na torturi kroz koju su prolazili zarobljeni partizani, uključujući i Filipovića, autori su pisali na osnovu sećanja preživelih zatočenika šabačkog zatvora i logora.

Filipović je 15. januara 1942. prebačen u valjevski zatvor, odakle je 21. februara 1942. prebačen u zatvor Gestapoa u Beogradu. Na osnovu sačuvanog Filipovićevog dosijea u sačuvanoj dokumentaciji beogradskog Gestapoa, autori su rekonstruisali Stevanov boravak u zatvoru Gestapoa, gde je boravio do 25. marta 1942. kada je ponovo prebačen u Valjevski zatvor, s namerom da bude obešen 27. marta 1942, zajedno sa dvojicom istaknutih partizana valjevskog kraja: Stevanom Borotom i Josifom Majerom. Međutim, Filipović je bio u vrlo teškom fizičkom stanju zbog dugotrajnog mučenja u beogradskom zatvoru Gestapoa, zbog čega je njegovo javno pogubljenje odloženo za dva meseca.

Poslednji dan Stavanovog života, 22. maj 1942, najznačajniji je dan njegovog života. Poslednje časove Stevana Filipovića autori su rekonstruisali na osnovu sačuvanih izveštaja kvislinških i okupacionih organa u Valjevu. Ovo je možda najzanimljiviji deo knjige, s obzirom da je pisan na osnovu primarnih narativnih izvora, pogotovo s obzirom da predstavnici okupacionih i kvislinških organa nisu krili hrabrost koju je Filipović iskazao na vešalima, detaljno citirajući Stevanove reči. Takođe, poslednje Stevanove časove upotpunjuju sačuvana sećanja savremenika, koje navode autori. Upravo zbog ovog herojskog Filipovićevog gesta na gubilištu, okupator je zabranio javne egzekucije na tlu Srbije, strahujući da ovo neće ostati jedinstven primer.

U ovom delu knjige reprodukovano je pet sačuvanih fotografija Filipovića nastale na dan njegove egzekucije. Takođe, autori su priložili i nekoliko snimaka očevidaca vešanja, odnosno fotografije stanovnika Valjeva i okoline koji su posmatrali egzekuciju. Ove fotografije prikazane su u dokumentarnom filmu Ratomira Ivkovića o Stevanu Filipovića (Metalac, 1961). Autori nisu uspeli da uđu u trag ovih vrlo upečatljivih fotografija, tako da su u knjizi reprodukovani „zamrznuti“ inserti filma u kojima vidimo ove fotografije.

Javna egzekucija Stevana Filipovića ovekovečena je poznatom fotografijom na kojoj Filipović neposredno pred smrt, s omčom oko vrata, stiska pesnice raširenih ruku, kličući slobodi i prkoseći dželatima, pozivajući narod na nastavak borbe protiv okupatora.

Nakon Drugog svetskog rata pronađeno je nekoliko primeraka poznate i mnogo puta reprodukovana fotografije Stjepana Filipovića. Nekoliko primeraka ove fotografije sačuvali su stanovnici Valjeva, dok su dva primeraka poticala iz zaplenjene nemačke arhive (jedan primerak fotografije sačuvan je u Filipovićevom dosijeu u arhivi beogradskog Gestapoa). Ipak, istraživači su ustanovili da je ova fotografija samo jedna iz serije od dvadesetak snimljenih fotografija egzekucije Filipovića, od kojih su sačuvano pet fotografija.

U drugom delu knjige autori su izvršili rekonstrukciju autorstva poznate istorijske fotografije. U posleratnom razdoblju nekoliko lokalnih valjevskih fotografa i amatera istupalo je u javnosti sa tvrdnjom da su upravo oni autori tada već čuvene fotografije.

Autori su se kao mladi novinari po prvi put 1984. susreli sa pitanjem autorstva ove fotografije. Zahvaljujući njihovom istraživanju utvrđeno je da je fotografiju načinila Slobodanka Vasić, 17-godišnja radnica u foto-radnji Kosare Antić iz Valjeva. Pripadnici okupacionih i kvislinških snaga nisu obratili pažnju na devojku sa fotoaparatom, koja je načinila dvadesetak snimaka egzekucije.

Autori su analizirali čitav niz tvrdnji ličnosti koje su svojatale autorstvo nad istorijskom fotografijom, kako bi osporili njihove navode.

U knjizi je priloženo i mišljenje Đorđa Odanovića, profesora Akademije umetnosti u Novom Sadu, koji je izvršio ekspertizu fotografije, potvrdivši da je fotografiju mogla načiniti samo Slobodanka Vasić.

Rezultat istraživanja autora ove knjige definitivno otklanja svaku nedoumicu o autorstvu fotografije.

U trećem delu knjige autori pišu o liku Stevana Filipovića u posleratnoj jugoslovenskoj kulturi sećanja. Autor su sakupili i prezentovali do sad najobimnije podatke o podizanju čuvenog spomenika Vojina Bakića na brdu Vidrak iznad Valjeva (1960) u kom je ovekovečen Stevan Filipović. Ovaj spomenik je u međuvremenu postao prepoznatljiv simbol grada u kome je Filipović umoren. Takođe, Bakićev spomenik je jedan od najprepoznatljivijih primera jugoslovenske monumentalne spomeničke skulpture.

U ovom delu knjige autori su priložili svojevrsni katalog umetničkih dela koji su inspirisani Filipovićevom ličnošću. U knjizi je reprodukovana manje poznata slika Milića od Mačve, „Martirijum narodnog heroja Steve Filipovića“ (1959) iz Narodnog muzeja u Šapcu.

Takođe, autori su se osvrnuli na dvodecenijsko zanemarivanje i brisanje uspomene na Stevana Filipovića u službenom poretku sećanja u Hrvatskoj i Srbiji, što je bilo praćeno skrnavljenjem i rušenjem nekih spomen-obeležja i spomenika posvećenih Filipoviću (npr. 1991. miniran je monumentalni spomenik Filipoviću u njegovom rodnom Opuzenu).

Na kraju knjige navedeni su izvori i iscrpna literatura koju su koristili autori u rekonstrukciji Filipoviće biografije i problematike vezane za autorstvo nad istorijskom fotografijom. Takođe, na kraju knjige priložen je i registar imena.

Knjiga Stevan Filipović. Istina o istorijskoj fotografiji, jedna je od najzanimljivijih istorijsko-publicističkih radova na temu istaknutih učesnika NOB-a na tlu Srbije objavljenih u poslednjih dvadesetak godina. Značaj ovog dela potvrđuje i činjenica da su autori nedavno nagrađeni za ovu knjigu nagradom za publicistiku „Žika M. Jovanović“, koju dodeljuje Udruženje novinara Srbije.

This entry was posted in Članci and tagged . Bookmark the permalink.