Fašizam: istorijsko-društveni kontekst

autor: Ilija Malović, sociolog

preuzeti pdf

Skoro da ne postoji ozbiljan naučnik iz oblasti društvenih nauka koji bi se složio da je fašizam završio svoj istorijski put sa postavljanjem sovjetske zastave na zgradu Rajhstaga 1945. godine u Berlinu. Naprotiv, iako se čini da je o fašizmu sve rečeno nikada nije bez smisla ponovo ponoviti šta je fašizam, iz kojih društvenih uslova nastaje, kakva je njegova vizija očekivanog društva i kakav je položaj pojedinih društvenih grupa u okviru te vizije. Važno je stalno ukazivati na društvenu ulogu koju fašizam ima u društvu kao i na dublje društvene determinante koje održavaju ovu političku ideologiju u životu decenijama posle njenog vojnog poraza.

Posle pada Berlinskog zida fašizam nije propustio istorijsku priliku da podseti na svoje postojanje, kao i snagu i moć relativno lake regeneracije pa se da primetiti ponovno oživljavanje ove teme među sociolozima, istoričarima, pravnicima, ekonomistima. Takođe, sveprisutna je i relativizacija ove ideologije koja kreće pre svega od želje da se ovako slojevit društveni fenomen objasni bez dublje analize društvenih odnosa u okviru društvene strukture i da se umanji udeo kapitalističkog sistema u njenom nastanku i jačanju.

Veoma je popularan personalistički odnos prema ovom pokretu, pa se ponegde može pročitati teza po kojoj se fašizam poistovećuje sa biografijama njegovih najeksponiranijih protagonista. On se pojednostavljuje, svodi na Hitlerovu bolesnu psihu, njegov seksualni život, a kao presudni uticaj na nastanak pokreta navodi se, na primer, literatura koju je Hitler čitao. Može se čuti da fašizma ne bi ni bilo da je Hitler postao slikar ili da ga otac nije tukao. Slično je i sa Musolinijem ili nekim od drugih istaknutih ličnosti pokreta. Prava je poplava naučno popularne literature koja je koncetrovana psihologizmom, istorijskim revizionizmom i senzacionalizmom. Ovde se zanemaruje najbitnija činjenica, a to je da se uzroci nastanka jednog ideološkog aparata ne daju svesti na jednu ličnost. Jako je bitno da se kod nastanka fašizma posmatraju trajniji i dublji društveno-ekonomski interesi i da se pokuša razumeti njegov društveni sadržaj.

Kao glavni idejni pravci kada je reč o teorijama o nastanku fašizma izdvojili su se, s jedne strane, liberalno-buržoaski pristup koji kao ključni za razumevanje fašizma uvodi termin totalitarizam. Iz ugla liberala socijalizam i fašizam su sestrinski pokreti sa zajedničkom kolektivističkom osnovom. U ovom idejno-političkom pogledu fašizam, a preko termina totalitarizam, se nastoji izjednačiti i poistovetiti sa socijalizamom, fokusirajući se skoro isključivo na političku stranu jednog i drugog režima, pre svega tehnike vladanja u socijalističkim i fašističkim društvima i, s druge strane, levičarski pogled koji insistira na ekonomskim odnosima i odnosima u sferi rada koje diktira zakon razvoja kapitalističog sistema kao glavnim determinantama nastanak ove ideologije.

Kako primećuju mnogi levo orijentisani sociolozi, u pokušaj diskreditovanja socijalističke ideje ulaže se ogromni napor da se komunizmu oduzme zasluga za istrajnu borbu protiv fašizma, te se antifašizam pomera ka desnom političkom spektru. Nastoji se objasniti da ne postoji mogućnost da se bude antifašista a da se u isto vreme ne bude antikomunista, odnosno antitotalitarista. Ako nekog zanimaju protagonisti ovakvog tumačenja fašizma u Srbiji preporučujem sajt Katalaksijagde se mogu pročitati tekstovi kao što je Antifašizam- poslednje utočište nitkova i slični (Radosavljević, 2013).

Insistiranje i upornost da se postavi znak jednakosti između socijalizma i fašizma ima za cilj da se liberalizam prikaže kao sistem ravnoteže, kao statični sistem društvenog sklada, pa on sebe nastoji postaviti između, za njega podjednako ekstremnih ideologija, fašizma i komunizma. Da bi što jasnije istakao ovaj svoj položaj, libaralizmu idealno odgovaraju teorije o totalitarizmu koje ova dva pogleda na svet izjednačavaju po žrtvama, ciljevima, simbolima, pri tome ne vodeći računa da se tako stvaraju uslovi da antikomunizam postane dovoljno jaka zaštita za revizionističke pokrete koji normalizaciju, humanizaciju i relativizaciju fašizam (Friedrich and Brzezinski, 1956).

Kod objašnjavanja veze između kapitalizma i fašizma nastoji se dublje sagledati celokupni deterministički sklop koji dovodi do toga da se ovaj pokret rodi, razvije, naiđe na tako masovnu podršku. Ovo gledište insistira na objašnjenju da fašizam proizilazi iz logike kapitalističke ekonomije, da predstavlja njegov militaristički izraz i da je njegovo jačanje u direktnoj vezi sa akutnom krizom kapitalističkog sistema nastalom posle Prvog svetskog rata. Ovde se ukazuje na vezu između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, kao i društvenih slojeva u okviru postojeće društvene strukture i njihovih suprotstavljenih interesa.

I zaista, fašistički pokret je okupljao pre svega pripadnike takozvanog srednjeg sloja, ili onog koji je u godinama posle Prvog svetskog rata najteže ugrožen ekonomskom i političkom krizom kapitalizma – sitni trgovci, zanatlije, krupni seljaci, demobilizovani oficiri posle Prvog svetskog rata, službenici, lekari, advokati, nastavnici u srednjim školama. Oni su činili svojevrsno pulsirajuće srce fašističkog pokreta od njegovog nastanka do preuzimanja vlasti.

U trenutcima krize kapitalističkog sistema, sredni sloj biva duboko razočaran tradicionalnim buržoaskim partijama koje, ostaju čvrsto na pozicijama bezrezervne apologije liberalnog kapitalizma. Bez obzira na to što milioni ljudi nemaju nikakvu ekonomsku perspektivu, nikakvu šansu za egzistenciju, tradicionalne konzervativne partije sav svoj trud, političko znanje i moć usresređuju u zastitu građanske države, kapitalizma i buržoazije upravo od ovih osiromašenih slojeva stanovništva. Sa levim političkim programom srednji društveni sloj nije mogao nikako da se složi pre svega iz jasnog interesa da imovinski odnosi ostanu nepromenjeni, a to znači, garantovani od strane države. Više je nego jasno da bez pomoći najviših društvenih slojeva, ovaj pokret nikada ne bi postao vlast. U trenucima ekonomske krize dolazi do otvorenog savezništva između srednjih i viših slojeva i stvaraju se uslovi za njegovo jačanje. Malograđanski sloj ga je omasovio, a krupna buržoazija finanskirala.

Pored ovoga, fašizam u trenutku kada se stvaraju povoljni uslovi za radničku revoluciju preusmerava nezadovoljstvo masa stanovništva sa realnih razloga nastanka krize koja je donela bedu, glad, siromaštvo, nezaposlenost u pravcu koji je bezopasan za kapitalistički sistem. Širenje moralne panike, straha od unitrašnjeg političkog neprijatelja i naravno Jevreja ustupa mesto kritici odnosa u sferi rada (Kuhl, 1978).

Naravno, fašizam je od samom početka nastojao da prikrije ovu očiglednu vezu sa krupnim kapitalom uz pomoć socijalnog populizma i demagoškog antikapitalizma. Međutim, napadajući kapitalizam, fašisti ne napadaju privatno vlasništvo, čak ga smatraju osnovom za očuvanje ekonomske i društvene stabilnosti, čvrsto se zalažu za očuvanje socijalne hijerarhije i tradicionalnih autoriteta, patrijahalne porodice i militarizovane države. Antikapitalizam u fašizmu nije nikada bio ništa drugo do vulgarni antisemitizam.

I danas imamo primere za ovo, za kapitalizam veoma bitno, skretanje pažnje javnosti. U ovom sistemu nauka i politika su svedene na tehnike preusmjeravanja nezadovoljstva ljudi sa logike kapitala na šta god vam padne na pamet.

Krivi su Jevreji, krivi su komunisti, krivi su ilegalni emigranti, krivi su umetnici, a poslednja i meni omiljena varijacija ovakvog načina odabira žrtvenog jarca je i teza engleskog psihijatra i hobi ekonomiste Dejvida Nata da je za poslednju krizu kapitalizma kriv kokain. Naime, ljudi sa Wall streeta su tokom godina previše upotrebljavali kokain, u privatno i radno vreme, koji ih je lažno ohrabrivao da donose ishitrene, nepromišljene i neracionalne odluke prilikom sklapanja poslova. Ovaj bivši službenik britanske vlade, bez ikakvih dokaza ili sprovedenog istraživanja, nastoji da opravda sistem zasnovan na ekonomskoj dominaciji ogromne manjine nad ogromnom većinom, eksploataciji rada, sredstava, prirodnih resurs, ljudskog materijala, optužujući pijune koji su u službi kapitalizma da su pod dejstvom droge ugrozili njegov opstanak. Poruka je jasna, sistem deluje, ima jasne i logične zakone, jedini je moguć i jedini je realan. Možda vam zvuči smešno, ali ovo je jedno mišljene koje je privuklo neverovatnu pažnju medija i naučne javnosti, a odličan je primer kako tehnika odabira žrtve deluje.

Kada govorimo o fašističkim pokretima u ovom delu Evrope, gde ubrajamo i pokušaje te vrste kod nas, oni su svoju ideologiju morali da prilagode seljačkoj ekonomskoj strukturi. Tako su njihove poruke kombinovale fašističke ideje sa religijskim sadržajem, a osnovna težnja mu je bila da nađe što bolje mesto svojim malim narodima u Hitlerovoj novoj Evropi. Kao i kod razvijenog fašizma Srednje Evrope, i ovde se očekivalo se da će korporativizam i staleško uređenje države omogućiti prevazilaženje ogromnih problema kao što su nezaposlenost i siromaštvo, nastali velikom ekonomskom krizom, a samim tim i sprečiti prodor socijalističkih u narodne mase (Kuljić, 1985).

Takođe, rasni antisemitizam nije karakteristika istočnoevropskih fašističkih pokreta, već je mržnja prema Jevrejima poticala iz konzervativne i protivrevolucionarne antisemitske tradicije. Na nivou bazičnih stereotipa to je bio onaj stari devetnaestovekovni antisemitizam, onaj koji bi S. Maurras nazvao „antisemitizmom države“. Za njih u potpunosti važe reči G. Mossea, koji je primetio da „što je desnica reakcionarnija i tradicionalnija, to je manje otvoreno rasistička; što je veće želja za socijalnim reformama i narodnom podrškom veći je i pritisak prema rasizmu kao oružju protiv finansijskog kapitalizma i liberalizma“ (Mosse, 2005).

Takođe, svi ovo pokreti do pred kraj rata ostaju izvan glavnih političkih dešavanja u svojim zemljama. Tokom Drugog svetskog rata iz ovih pokreta se regrutuju najfanatičniji progonitelji jevreja, popisivači Jevrejske imovine, potkazivači komunista ali na vlast dolaze tek kada je postalo izvesno da je fašizam definitivno izgubio rat. U tom trenutku ove grupe ekstremista dobijaju značajniju ulogu. Sa talasom slabljenja socijalističke ideje dolazi do pokušaja rehabilitacije fašističkih figura u celoj Istočnoj Evropi. Od jednom se ove sluge okupatora i kriminalci nastoje priokazati kao heroji koje je krasilo rodoljublje i viteštvo. Za ovakav odnos prema fašistima svakodnevno možemo naći primere i u našoj zemlji.

____________________

1. Džordž L. Mos (2005): Istorija rasizma u Evropi, Službeni glasnik, Beograd

2. Friedrich, Carl and Bzezinski, Zbigniew (1956): Totalitarizam Dictatorship and Autocracy, Cambridge

3. Kuhl, Robert (1978): Oblici gradjanske vladavine Liberalizam – Fasizam, Komunist, Beogra

4. Kuljić, Todor (1987): Fašizam, Nolit, Beograd

5. Radosavljevic, Slobodan (2013): Antifašizam- poslednje utočište nitkova, Katalaksija, http://katalaksija.com/2013/05/08/antifasizam-poslednje-utociste-nitkova/ (stranica posećena 12. 5. 2013. godine)

Napomena:

Tekst “Fašizam: istorijsko-društveni kontekst” nastao je u okviru prezentacije publikacije “Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu 1941-44. Priručnik za čitanje grada” u Boru, 20. maja 2013. godine

This entry was posted in Članci and tagged , . Bookmark the permalink.