nasleđe socijalizma – Istorija u pokretu http://www.starosajmiste.info/blog starosajmiste.info - blog Wed, 09 Dec 2015 19:09:05 +0000 en-US hourly 1 Remembrance in Transition. The Sajmište Concentration Camp in the Official Politics of Memory of Yugoslavia and Serbia http://www.starosajmiste.info/blog/remembrance-in-transition-the-sajmiste-concentration-camp-in-the-official-politics-of-memory-of-yugoslavia-and-serbia/ Wed, 09 Dec 2015 19:04:20 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3712 Immediately after World War II, volunteer brigades moved into the abandoned buildings of the Old Fair Ground, that had served as one of the most important concentration camps in Serbia under German occupation. Initiatives to establish a memorial site and exhibition like the kind set up in 1969 in Banjica, the other big camp in Belgrade, have all been fruitless. How can it be that all attempts to create an appropriate place of collective memory at this Holocaust site that was also the site of brutal repression against political prisoners and civilians from the whole of Yugoslavia have failed? Continue reading ]]> This article by Rena Jeremić Rädle was published originally at Imre Kertész Kolleg’s Cultures of History Forum

Monument to the victims of genocide at Sava river bank

Monument to the victims of genocide at Sava river bank

Introduction

There is barely a hint nowadays that the buildings across from the most popular shopping mall in downtown Belgrade once housed the biggest fascist concentration camp in Serbia. Only the attentive observer will notice the derelict tower on the banks of the Sava with rundown modernist pavilions clustered around it. The pavilions are part of the former trade fair grounds (Sajmište). These days you can play soccer there, go out to eat at a restaurant, or even buy a car. The pavilion that once served as a camp hospital can now be rented out for various festivities. The squat barracks at one time provided a home for the city’s poor. Volunteer brigades moved into the abandoned buildings immediately after World War II, and later on, homeless people and artists moved in. Initiatives to establish a memorial site and exhibition like the kind set up in 1969 in Banjica, the other big camp in Belgrade, have all been fruitless. How can it be that all attempts to create an appropriate place of collective memory at this Holocaust site that was also the site of brutal repression against political prisoners and civilians from the whole of Yugoslavia have failed?

Historical context

With the invasion of the Kingdom of Yugoslavia on 6 April 1941, the territory of Yugoslavia was divided up between the fascist allies of Germany, Italy, Hungary and Bulgaria. The site of the Belgrade international trade fair (Sajmište), opened just a few years earlier, was turned into a “Jew camp” by the German Gestapo, and in 1942, its inmates were murdered in mobile gas vans. Hence, Serbia was one of the first occupied countries where the so-called “final solution” was implemented.1 The occupation authorities subsequently repurposed the empty pavilions into “holding camps” (Anhaltelager) for detaining members of the antifascist resistance along with civilians. Prisoners came from Serbia, from insurgent areas of the Independent State of Croatia, and finally from all of Southeastern Europe, the majority of which were later deported from Sajmište to Mauthausen, Auschwitz, and labor camps in Norway and Greece. The largest group of prisoners was made up of civilians from Bosnia who were captured during the German Kozara offensive against partisans in the fascist Independent State of Croatia.2

The following will show how state policies of remembrance and evermore powerful social groups have since dealt with the complex legacy of the Sajmište camp. Conflicting interests become evident in interpreting the history of the camp, effectively preventing any institutionalized memorial at the site.3 This text will serve as an overview of the changes in the official policies of remembrance in Yugoslavia and Serbia in terms of their relationship to the two most important ideological reference systems used in interpreting World War II: the narrative of antifascism and the narrative of the Holocaust. These changes took place in several stages. The decades after liberation, up until 1980, were marked by the unchallenged hegemony of the antifascist resistance as the reference point of commemoration. As of 1980, a new paradigm began to establish itself. It centered on the victims of genocide and was later instrumentalised for propaganda purposes with the outbreak of the Yugoslav wars; particularly, in the conflict with Croatia. From 2000 on, a new interpretation of World War II was institutionalized in Serbia. The establishment of a memorial site at the former Sajmište camp now seems close at hand.

World War II in the culture of memory of Yugoslavia

Socialist antifascism, which postulates “brotherhood and unity,” served as the foundation of the socialist Federal Republic of Yugoslavia after liberation from the Nazis. The internationalist partisan movement’s “war of national liberation” against fascist occupiers was part of the founding narrative. Their struggle included resistance to those who collaborated with the Germans – the occupiers having set up fascist, or at the very least, anticommunist governments in all areas of Yugoslavia after the April War of 1941. In Serbia, it was the puppet regime of Prime Minister Milan Nedić, which was put into power by the Germans. Also fighting against the insurgent partisans were the monarchist Četnik movement led by Dragoljub Mihailović, which envisioned a Greater Serbia within the Kingdom of Yugoslavia, and the Zbor fascist movement led by Dimitrije Ljotić. The Serbian areas Bačka and Banat located north of the Danube were divided between Germany and Hungary and policed by local ethnic Hungarian and German collaborators. The Srem region situated between the Danube and Sava fell to the Independent State of Croatia that was founded during occupation; and in this instance, Mussolini and Hitler had put the local fascist Ustaša movement directly in power, with Ante Pavelić as head of state.

The concept of antifascism in the postwar decades was inextricably linked to the experience of having fought together for the emancipatory project of a socialist Yugoslavia of brother nations. The socialist culture of remembrance was focused on the narrative of the combined resistance of the exploited class that neither ethnic nor religious differences could undermine. Until the late 1970s, Yugoslavia’s official policy of remembrance made reference neither to the Holocaust nor to the genocide of Roma and Serbs at Ustaša camps like Jasenovac, Croatia. The official commemorative ceremonies organized by SUBNOR, the Yugoslav veterans association, were always kept ethnically neutral. Only in exceptional cases were the number and identity of victims indicated on commemorative plaques.

The years of reconstruction in Belgrade after World War II were marked by a sense of optimism that was diametrically opposed to the horrors of the camps. Given its ideal location on the banks of the Sava right across from Old Town, the building contractors and volunteer youth brigades moved into the former camp grounds at Sajmišteand used it as their headquarters for erecting New Belgrade. The ambitious, though never fully realized, objectives of city planners from the 1960s and 1970s for the new city center (complete with a river promenade, museums, cinemas, and even an opera house), suggest that the memory of the horrors of war had receded into the distant past for the majority of the city’s population. Despite the energetic initiatives of former political prisoners in the veterans’ association which they presented to the Belgrade City Council in 1959, there was no plaque or monument identifying the site of the former Sajmište camp.4 The idea and hope of transcending the horrors of the past through art and culture is evident in the City Council resolution of 1951. When the building contractors moved out, artists were allowed to move into the fair pavilions, however poorly suited these facilities were for living and working in.5 Some of the artists, such as Olga Jevrić, made the unspeakable suffering of prisoners and the destruction and annihilation of the twentieth century the central theme of their work, thus helping in their own way to preserve the memory of this location.6 And yet, not until 1974 did an unknown hand place a commemorative plaque on one of the buildings.7 The plaque mentions the official figure of 40,000 victims, a figure arrived at by the State Commission for Investigating the Crimes of the Occupiers and their Accomplices (dissolved in 1948), but no further information is given about the reason for their murders. The perpetrators, on the other hand – the German Gestapo and their Yugoslav collaborators – are clearly identified. Neither the local Jewish community nor the former political prisoners section of the veterans’ association were asked to assist in creating the plaque.8

Discontinuities in the interpretation of the war of national liberation

New initiatives led to the declassification of documents at the State Commission for Investigating the Crimes of the Occupiers and their Accomplices, which had been kept under wraps for 30 years. A large-scale Yugoslavian research project entitled, “Yugoslavs in fascist prisons, detention centers and concentration camps, and the resistance movements of other countries in the Second World War” was launched in 1982. The project included research by historian Milan Koljanin, who worked with former prisoners and used the newly available documents to reconstruct the complicated history of the camp and to identify the various victim groups and transports. In his monograph The German Camp at the Belgrade Trade Fair Grounds, 1941–1944, he adjusted the previous number of estimated victims, arriving at a lower figure. Instead of 40,000, Koljanin estimated that the number of victims was somewhere in the range of 10,000.

A revived interest in the camps gave new impetus to the former prisoners, organized in the veterans’ association, who demanded that the Sajmištecamp be commemorated in a dignified way. Their commitment was reinforced by their aim to convey to younger generations the revolutionary antifascist tradition and oppose “the renascent [nationalist] movements of the counterrevolution,” as documented in a number of the association’s resolutions.9 The commemorative ceremonies held on 9 May, Victory Day over Fascism, in conjunction with the new memorial plaque in 1984 were, in retrospect, the last public manifestations of a communist-antifascist culture of remembrance. In 1987, the trade fair grounds were finally listed as a historical monument by the City of Belgrade, and a resolution was passed to create a clearly visible monument.10 The Sajmišteconcentration camp was to be turned into a memorial site of national importance like the one in Jajinci.11 It took until 1995, however, for the massive bronze sculpture to finally be unveiled – and under completely different auspices.

A radical reinterpretation of the war of national liberation began to emerge in the 1980s among anticommunist intellectuals throughout Yugoslavia. A new concept of antifascism was taking shape among opposition forces in Serbia, one that was no longer exclusively linked to the activities of communist partisans. The role of Nazi collaborators was being reevaluated. The fight against communist partisans by parts of the Četnik movement on the side of the German occupying forces were now seen as truly “antifascist and patriotic” and no longer deemed “treasonous,” and the war crimes of Četniks against Bosnian Muslims were suddenly relativized. The decoupling of antifascism from communism paved the way, on a rhetorical level, for the nationalist revision of this historical period and was a boon to propagandists in the run-up to the Yugoslavian civil war of the 1990s.12

The discontinuities in the narrative of a collective antifascist struggle caused analogous discontinuities in the perception of the collective victims of fascism. The 1986 memorandum of the Serbian Academy of Sciences in which the Serbian people are described as victims of Tito’s policies and the target of permanent genocide in Kosovo, fostered the creation of a myth of Serbian victimhood and its instrumentalisation by nationalist intellectuals. During these years, Yugoslav historians who were writing about World War II began to use the word “genocide” alongside such terms as “crimes” and “massacre”.13 Two years earlier, an increasingly radical-nationalist committee was founded at the Serbian Academy of Sciences with the aim of “researching the genocide against the Serbian and other peoples of Yugoslavia.”

In 1992, at the instigation of the same committee and with the support of the government in Belgrade, the decision was made to establish the Museum of the Victims of Genocide at the site of the Sajmištecamp. Museum representatives referred to it as a “Serbian Yad Vashem.” The fact that the camp set up and run by German occupation authorities was located on the opposite bank of the Sava, and hence on the territory of what was then the Independent State of Croatia, seemed proof enough for the museum’s founders that the Sajmište camp, like the Jasenovac and Jadovno camps, was a place of genocide against Serbs, Jews and Roma by Croatian Ustaša fascists. This version also had the advantage of exonerating the Serbian collaborators of their shared responsibility for the Holocaust perpetrated against the inmates of the Sajmište concentration camp. The urgency of such a museum must be viewed against the efforts of Croatian nationalist historians and intellectuals to relativize, for their part, the genocide against the Serbs in World War II. Advocates of this version of history, laying the blame for the suffering of Serbs and Jews primarily at the feet of (Catholic) Croatians, found support in the ranks of the Serbian Orthodox church as well as the Society for Serbian-Jewish friendship.14
The museum was never opened at the site, but is officially housed at the Twenty-First of October Museum in Kragujevac, dedicated to the victims of reprisals carried out by the German Wehrmacht. Nonetheless, Sajmište became a public symbol for the suffering of Serbs in Croatia.
In 1995, the aforementioned monumental sculpture, chosen in 1987 and dedicated to all victims of genocide, was erected on the river promenade. The fact that just a few days after the monument’s unveiling, on 1 May the Croatian military launched operation “Bljesak” to reconquer Slavonia (and with it Jasenovac, triggering the expulsion of Croatian Serbs), underscores the symbolic power and political explosiveness of this place of memory. The inscription15 on the bronze plaque, presumably a compromise between the former prisoners section of the veterans’ association and the director of the Museum of the Victims of Genocide Milan Bulajić, is exemplary for the selective use of history and for the conflicts and contradictions between victim groups. The text introduces a notion of “Serbs, Jews and Roma” still common today, in which the victims of the Holocaust are not distinguished from the victims of other genocides. The monument also commemorates victims who were not murdered at the Sajmište camp, but on Croatian or Hungarian-controlled territory. Croatian Ustaša and Hungarian occupiers thus became a focus of attention as perpetrators. Unlike the inscription on the plaque from 1974, Sajmište is not described as a German or Gestapo camp, but as a Nazi one. And there is no longer any talk of “collaborators,” “traitors” or “accomplices of the occupiers.”

The institutionalization of the new narrative after 2000

The last decade has seen the institutionalization of Serbian-Orthodox and nationalist-anticommunist historical revisionism. The overthrow of Milošević in October 2000 was followed by the social normalization of national and clerical values. New books were printed for history classes, relativizing the role of Serbian collaborators and Četniks in Nazi crimes,16 and veterans of the Četnik movement were rehabilitated, being given the same legal status as communist partisans.17 A break in its state policy of remembrance came with Serbia’s membership in the International Holocaust Remembrance Alliance. In recognition of it becoming a member of this international organization, in 2012, the Serbian Institute for Modern History organized the first major exhibition on the Holocaust in Serbia with the support of various ministries and international institutions. The significance of this exhibit, which only ran for two months at the Museum of Yugoslavian History, can hardly be overestimated, as it was the first time the Jewish Holocaust was presented here as a singular crime, incomparable to other genocides. And yet problems of presenting history in a selective or suggestive manner were still evident. Thus, for example, the shared responsibility of the Serbian police and administrative apparatus for the Holocaust in Serbia was swept under the carpet, and the Jews were categorically described as the dominant economic force in society.18 This, notwithstanding Serbia’s joining the international alliance for Holocaust education and remembrance, marks the start of Serbia’s official policy of remembrance being integrated into the dominant Western narrative, focusing not on the antifascist resistance, but on the singularity of the Holocaust.

The struggle for the Sajmište memorial

The heated discourse about the Serbian victims of genocide has lost much of its explosiveness since the downfall of Milošević in 2000, especially considering that large parts of institutionalized historiography have now begun to identify the ethnicity of the victims. At the same time, the symbolic location of this struggle for recognition of Serbian victims, the Sajmište camp, has since become more attractive to investors and city planners. The emerging commercialization of the site in the late 1990s urged representatives of various social groups to formulate proposals for a memorial complex. In recent years, there have been several waves of initiatives at various levels of the city administration introducing concrete measures to resolve the legal and administrative hurdles to construction and renovation at the site. A specialist committee, convened by the city mayor, drafted a paper in 2013 on the proposed thematic and programmatic concept of the memorial site. With the change of government in Serbia, the program commission was disbanded and then newly-formed in 2014 under the leadership of Jovan Ćulibrk, a clergyman and member of the Jasenovac Committee of the Serbian Orthodox Church.
Discussions about the memorial site have yielded a variety of different ideas, but each model shares the idea of an educational mission, including exhibitions, a library, a documentation center and seminar rooms. Strong differences of opinion exist with regard to which institution the “Sajmište Memorial Center” should be subordinate to. The concept of a non-state-run “Museum of Tolerance,” which the commercial broadcaster b92 and its former director Veran Matić propagated in the media for years (even introducing a logo in 2010 and an architectural design by Daniel Libeskind), has meanwhile fallen by the wayside. The memorial site will in all likelihood be founded at the ministerial level, giving reason to believe that the museum will be managed by the Museum of the Victims of Genocide, now in its twentieth year of existence. Another open question is what role the Jewish community will be allowed to play in the organizational concept. A major point of contention is whether the Jewish community can directly access funds from the restitution of Jewish property, should the law of restitution be passed. The current president of the Union of Jewish Communities in Serbia, Ruben Fuchs, has demanded that a Holocaust museum be set up at the site in its own separate building.


Whatever narratives the future memorial site will convey, the ideological reference system of remembrance predominant nowadays, which insists on representations of the ethnic, religious, national, sexual, etc. individuality of victims, will undoubtedly expose the difficult relationship between a majority in Serbian society and the minorities of Roma and Jews. It is a relationship marked by instrumentalisation at the political level and marginalization at the social level. The Roma, socially marginalized both now and then, and largely ignored by historians, have the greatest difficulty fighting for the representation of their victimhood. Though the inclusive paradigm of the Serbian discourse of remembrance might pretend that “all victims of genocide” are equal, the remembrance of their “own” victims clearly has priority. An approach to history that not only duly commemorates victims, but also takes the perpetrators into account as well as the antifascist resistance, while at the same time questioning the social circumstances that led to fascist crimes in the first place, remains the task of critical forces in society and independent research. 

1 Almost 7,000 Jewish women, children and elderly interned in the “Semlin Jew Camp” (Jevreijski logor Zemun) were asphyxiated in gas vans on the way from the camp to the mass grave in Jajinci, near Belgrade, between March and May of 1942. Their fathers, husbands and sons were shot to death in the fall of 1941 during the Wehrmacht’s “atonement campaigns” (Sühneaktionen). In occupied Serbia, a total of 15,000 Jews were murdered, which was about 80% of the overall prewar Jewish population there. See also: Milan Koljanin, Nemački logor na Beogradskom Sajmištu 1941-1944 [The German Camp at the Belgrade Trade Fair, 1941–1944], Belgrade: Institut za savremenu istoriju, 1992.

2 About 32,000 people were interned in the “Semlin Holding Camp” (Prihvatni logor Zemun), of which 10,636 did not survive. Milan Koljanin refers to this as a de facto concentration camp due to the conditions there.

3 Many factors and viewpoints in this debate about memory will not be handled in depth here for lack of space. For example, we will focus on policies of remembrance in Serbia, without concentrating on the parallel developments in Croatia. Moreover, the problem of internal victim hierarchies will not be addressed with regard to members and sympathizers of the communist resistance.

4 The section of the veterans’ association for former political prisoners, deportees and detainees played a key role in the efforts to maintain public awareness of the camp and its execution site in and around Belgrade. They also helped in collecting personal memoirs and documents about time spent in the camps. At that time there was still no literature about Sajmište, with the exception of a volume entitled Crimes of the Fascist Occupiers and their Accomplices against the Jews of Yugoslavia published by the Union of Jewish Communities in 1952. See: Jovan Byford, Staro sajmište. Mesto sećanja, zaborava i sporenja, Belgrade: Beogradski centar za ljudska prava, 2011.

5 Ljiljana Blagojević, “Grad kolektiva koji sanja i “konačno rešenje” in: Treći program broj 123-124, Radio Beograd, 2004.

6 Darko Tatić, ed., Beogradsko staro sajmište 3+1, Urbanistički zavod Beograda, Belgrade: 2008.

7 The inscription, borrowed for the commemorative plaque from 1984, went as follows: “In 1941, on the old trade fair grounds, the German Gestapo set up the ‘Sajmište’ camp where, with the help of local traitors, more than forty thousand people from various parts of our country were brutally tortured and murdered.” See also Byford, 2011, pp. 107-109.

8 Ibid.

9 Ibid, 113.

10 The design of sculptor Miodrag Popović was chosen, who had previously come in second place for the Jajinci memorial park.

11 At the former shooting grounds of Jajinci, at the foot of Mount Avala, the Wehrmacht and SS liquidated about 65,000 camp inmates from the Belgrade concentration camps of Banjica, Sajmište, Topovske šupe and other smaller camps, before dumping the bodies in mass graves. They were later exhumed and burned during Sonderaktion (“Special Action”) 1005.

12 Slobodan Milošević and the Socialist Party of Serbia (SPS) which he founded, adopted this nationalized antifascist rhetoric from the ranks of the right-wing nationalist opposition. He used Serbian-Yugoslavian antifascism to legitimize his policy of defending regions in Croatia, Bosnia and Kosovo inhabited by Serbs against the new nation-states seceding from Yugoslavia, a policy which ultimately led to war. The right-wing nationalist opposition in the tradition of the Četniks under the leadership of Vuk Drašković and Vojislav Šešelj, rallied its followers – some of them in paramilitary units – around an extreme anticommunist position, which sociologist Todor Kuljić has referred to as anti-antifascism. See: Todor Kuljić, Umkämpfte Vergangenheiten, Berlin: Verbrecher Verlag, 2010.

13 The term genocide was introduced to Yugoslav historiography in 1972 by Vladimir Dedijer. On the influence of the Serbian Orthodox Church and the Serbian Academy of Sciences and the spread of the term genocide in the late 1980s see: Xavier Bougarel, Od krivičnog zakona do memoranduma, Političke perspektive, Belgrade: Fakultet političkih nauka, 2011.

14 There is not enough room in this brief overview to discuss the Serbian-Croatian propaganda war. On this and the instrumentalisation of the Holocaust in the Serbian polemic, see Jovan Byford, Staro sajmište. Mesto sećanja, zaborava i sporenja, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava, 2011, pp. 149-151.

15 The inscription is as follows: “Here, on the trade-fair grounds, in the Nazi concentration camp that existed here during the occupation of 1941–1944, war crimes and genocide were perpetrated against approximately one-hundred thousand patriots, participants in the war of national liberation, against children, women and the elderly. Every second prisoner was murdered, in the camp or at execution grounds in Jajinci, Bežanijska kosa, Jabuka and Ostrovačka ada. Many were transported to German death camps throughout the whole of occupied Europe. Serbs, Jews and Roma suffered the most. This monument is dedicated to the victims of the notorious Ustaša camp in Jasenovac and the victims of Hungarian occupiers carried here downstream on the waves of the Sava and Danube, to the courageous resistance against Nazi terror, and to all Yugoslavian victims of genocide. Belgrade, the Day of Remembrance of the Victims of Genocide, April 22, 1995 and the 50th Anniversary of the Victory over Fascism.”

16 Kosta Nikolić, Nikola Žutić, Momčilo Pavlović, Zorica Špadijer, Istorija 3/4 za III razred gimnazije prirodno matematičkog smera i IV razred gimnazije opšteg i društveno-jezičkog smera, Belgrade, 2005.

17 Četnicima isto što i partizanima, Website of b92 (21 December 2004), retrieved 26 January 2011.

18 For a critique of the exhibit see Milovan Pisarri: Izložba o Holokaustu u Srbiji: problem selektivnog sećanja, retrieved 12. August 2015, URL: http://www.starosajmiste.info/blog/wp-content/uploads/2012/05/pisarri_selektivno_secanje.doc

]]>
Tribina Španski borci i kriza jugoslovenskog društva http://www.starosajmiste.info/blog/tribina-spanski-borci-i-kriza-jugoslovenskog-drustva/ Tue, 18 Nov 2014 13:52:14 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3492 U sredu 19. novembra u 19 časova u Domu omladine Beograda održaće se tribina "Španski borci i kriza jugoslovenskog društva", kojom se obeležava trideset godina od Sarajevske skupštine i pisma Španskih boraca. Na tribini će govoriti i Nenad Lajbenšperger iz Foruma za primenjenu istoriju. Continue reading ]]> 1521434_10152818878303363_7851214771121484305_nU sredu 19. novembra u 19 časova u Domu omladine Beograda održaće se tribina “Španski borci i kriza jugoslovenskog društva”, kojom se obeležava trideset godina od Sarajevske skupštine i pisma Španskih boraca. Sa Skupštine Udruženja španskih boraca održane u Sarajevu 22. i 23. oktobra 1984. godine, upućeno je pismo Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije u kom su izneta zapažanja o tadašnjem jugoslovenskom društvu i njegovom socijalističkom putu.  Pismo je izazvalo određene reakcije CK SKJ i javnosti. Na tribini govore Latinka Perović, Milivoj Bešlin, Nenad Lajbenšperger i drugi.

]]> Milovan Pisari: Beograde, digni zvezdu na svoj steg! http://www.starosajmiste.info/blog/milovan-pisari-beograde-digni-zvezdu-na-svoj-steg/ Mon, 20 Oct 2014 12:16:53 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3450 Na današnji dan, pre 70 godina, Beograd je oslobođen od fašističkih okupatora i njihovih pomagača. Ta vojna pobeda koju su iznele Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije i Crvena armija značila je i početak građenja novog društva sa emancipacijskom politikom prevazilaženja klasnih razlika. Ponovno uspostavljanje kapitalističkog sistema dovodi do revizije značenja ove pobede kao i do negiranja njenih političkih i ideoloških učinaka. Continue reading ]]> Prenosimo tekst Milovana Pisarija, člana Foruma za primenjenu istoriju, objavljen na Mašini , internet portalu za proizvodnju društvene kritike,  povodom 70. godišinjice oslobođenja Beograda:

KURS, mural “20. oktobar”

Na današnji dan, pre 70 godina, Beograd je oslobođen od fašističkih okupatora i njihovih pomagača. Ta vojna pobeda koju su iznele Narodno oslobodilačka vojska Jugoslavije i Crvena armija značila je i početak građenja novog društva sa emancipacijskom politikom prevazilaženja klasnih razlika. Ponovno uspostavljanje kapitalističkog sistema dovodi do revizije značenja ove pobede kao i do negiranja njenih političkih i ideoloških učinaka.

Stigli smo do sedamdesete godišnjice oslobođenja glavnog grada nekadašnje Jugoslavije. Na ove dane 1944. godine, borci Prve proleterske divizije su, po naredbi Vrhovnog štaba, predvodili proboj kroz utvrđene nemačke i kvislinške položaje. Ušli su u grad iz pravca Banjice, nastavili prema Autokomandi i Slaviji, sve do Terazija i Bulevara. Osim njih, Šesta lička divizija je s Topčidera krenula ka Mostaru i Sarajevskom ulicom stigla do Nemanjine i kasnije do Savamale. Uz Dunav, s Karaburme prema Dorćolu, delovala je Peta krajiška divizija. Oko Čukarice i Žarkova, pa sve do Avale, borile su se divizije koje su između ostalog zaustavile jednu veliku nemačku jedinicu koja je pokušavala da se probije i spoji s vojnicima u gradu. Uz borce Narodne oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), bili su tu i crvenoarmejci, grupisani u oklopne, artiljerijske, manje pešadijske i vazduhoplovne jedinice. Borba za oslobođenje Beograda trajala je nedelju dana, od 14. do 20. oktobra. Toga dana, umesto nacističkih simbola, nad gradom su se zavijorile crvene i jugoslovenske zastave. Potera za neprijateljem nastavila se sledećih šest i po meseci, do konačne kapitulacije poslednjih fašističkih snaga u Jugoslaviji. U bici za Beograd učestvovalo je oko 40.000 boraca NOVJ-a i oko 25.000 crvenoarmejaca. Poginulo je 2.953 pripadnika NOVJ-a i 976 pripadnika Crvene armije. U redovima NOVJ-a bilo je i mnogo ljudi iz Srbije koji su se u nedeljama pre toga dobrovoljno priključili borbi. Osim toga, mnogi Beograđani su se priključili tokom uličnih borbi pomažući kako su umeli i mogli. Kako podseća Milan Radanović, jedan od retkih istoričara koji se beskompromisno zalaže za antifašizam, a pri tom ne gubi iz vida nužnost kritičkog gledanja na prošlost, nakon oslobođenja Beograda „postalo je očigledno da je moguće očekivati skorašnji poraz nemačkog okupatora i njegovih saradnika na jugoslovenskom tlu“.

Tokom postojanja socijalističke Jugoslavije, oslobođenje Beograda bilo je jedan od onih važnih datuma koji su se uvek obeležavali. Tim povodom je pre dvadeset devet godina poslednji put organizovana vojna parada. Sve komemoracije su i dalje imale jasan politički značaj. Pored Titovih slika, vijorile su se ponosno jugoslovenske zastave s petokrakom i zastave jedinica NOVJ-a. Bila je to demonstracija sile jednog političkog sistema koji je nastao iz antifašističke borbe, upravo kao što je Jugoslovenska narodna armija nastala iz onih partizanskih odreda koji su u julu 1941. krenuli u borbu protiv nacista, fašista i njihovih saradnika. Iznad svih bila je Komunistička partija Jugoslavije, koja je uspela ne samo da potuče neprijatelja i okupatora, nego i da uspostavi novi društveni, ekonomski i politički poredak. Jer borba za oslobođenje je značila i to: stvaranje uslova za revoluciju i uspostavljanje društva bez klasnih razlika, kao prevazilaženje kapitalizma.

Do pre nekoliko nedelja je mogućnost da se oslobođenje slavi nizom manifestacija uključujući i vojnu paradu izgledala kao naučna fantastika. Niko ne bi poverovao da je mogu organizovati oni koji su skoro dvadeset godina veličali najgore četničke zločince i agresivni nacionalizam koji je, između ostalog, doveo do masovnih stradanja u celoj bivšoj Jugoslaviji. Ipak, desilo se. Predsednik Nikolić je uspeo da u svom konfuznom govoru, s gotovo bolnom grimasom, pomene partizane i crvenoarmejce kao oslobodioce.

U teškom pokušaju da događaj ispune nekakvim sadržajem, organizatori su rešenje pronašli u povezivanju Prvog i Drugog svetskog rata, sve u ime srpstva: od Cera do Sremskog fronta, od Stepe Stepanovića do Koče Popovića, uvek se srpska vojska hrabro borila protiv onih koji su neprekidno manevrisali kako bi uništili Srbiju i srpski narod. Trebalo je da ih Putin podseti da su Beograd oslobodili Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i Crvena armija, da su u pitanju bili Jugoslavija i Sovjetski savez, ne Srbija i Rusija.

Postojao je, dakle, pokušaj da se komunistički i jugoslovenski politički značaj ovog događaja sagleda sa stanovišta današnjeg nacionalnog pristupa istoriji i sećanju, to jest da se istorija falsifikuje i oslobođenje Beograda pripiše Srbiji, a ne Jugoslaviji. Bio je to tragikomičan pokušaj da se barem za trenutak prevaziđe ono što su demokrate radile tokom svoje vladavine, pretvarajući četnike od saradnika okupatora i zločinaca u antifašiste svetskog ranga: jer bilo bi previše u očima prijatelja Putina, ali i Evrope, pokazati četnike i kao oslobodioce Beograda, dok je s druge strane bilo jasno da se u duhu dvadesetogodišnjeg dubokog antikomunizma ne mogu pomenuti Jugoslavija i Komunistička partija.

Organizovanje niza manifestacija, kao što su izložbe, filmske projekcije, a naročito vojne parade, koje se naizgled dramatično kose s ranijim inicijativama za veličanje četničkog pokreta i osuđivanje komunizma, u funkciji je dolaska ruskih prijatelja i potpisivanja raznih ugovora o saradnji pre svega ekonomskog karaktera. Vojna parada trebalo je da posluži kao svečana večera, desert koji se nudi uvaženom gostu posle značajnog političkog sastanka. S druge strane, trebalo je da pokaže glasačima vladajuće koalicije da je vojska Srbije povratila ponos, dostojanstvo i snagu.

Antifašistička borba, koju je u Jugoslaviji vodila isključivo Komunistička partija, odavno je ispražnjena od svog izvornog političkog značaja i pretvorena u nacionalno veličanje imaginarne prošlosti, one u kojoj su se srpski patrioti borili protiv nacizma i fašizma; sada je, međutim, napravljen korak dalje jer je ostvarena potpuna depolitizacija same antifašističke borbe, koja je svedena na prazne istorijske trenutke lišene bilo kakvog obeležja. Svi su zbunjeni, naročito istoričari desnog opredeljenja, ali je sve veoma logično. Na vlasti su tehnokrati, novopečeni sledbenici neoliberalne doktrine koji su u ime kapitala shvatili da je prošlost bez političke konotacije mnogo profitabilnija nego jasno opredeljena pozicija. Shvatili su da se može iskoristiti u važnim prilikama, kakva je poseta jednog od najvažnijih svetskih nosilaca ekonomske moći, a i da se u slučaju potrebe može prilagoditi bilo kakvom drugom gostu. Tako će biti i ubuduće: ukoliko sledeće godine u Beograd ne bude doleteo neki moćnik svetske ekonomije kojem je obeležavanje oslobođenja važno, onda neće ni biti proslave. Prisustvo nekolicine boraca na tribini tokom vojne parade, pored patrijarha, visokih predstavnika Vojske Srbije i pokislih članova sadašnje vlade, samo je folklorno pojavljivanje statista s ordenjem. Umesto da odbije učešće u takvoj predstavi, SUBNOR se odmah svim snagama stavio na stranu organizatora: ništa čudno, uzimajući u obzir njegovo delovanje u skorijoj prošlosti.

Antifašizam u današnjoj Srbiji nije ništa drugo nego lutajući pojam koji vladajuće političke klase ne mogu i neće da fiksiraju. A to je, usled antikomunističke histerije koja već više od dvadeset godina vlada u ovoj, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama, jednostavno nemoguće: jer nacionalno viđenje prošlosti ne može da razreši problem koji predstavljaju narodnooslobodilački i komunistički pokret, čiji su se borci borili za Jugoslaviju i za komunizam, protiv fašizma, ali i protiv kapitalizma. Zato je predstava u čast Putinovog dolaska nebulozno koncipirana, zato obuhvata i Prvi i Drugi svetski rat, zato su jugoslovenske zastave i zastave jedinica Narodnooslobodilačke vojske ostale zgužvane između srpskih zastava iz Prvog svetskog rata i zastava današnje Republike Srbije.

U tom smislu, onaj ko misli da ovogodišnje obeležavanje oslobođenja Beograda predstavlja neku vrstu preokreta u službenoj politici sećanja države Srbije – greši. Ono je zapravo još jedna potvrda nacionalizacije prošlosti pokrenute raspadom socijalističke Jugoslavije, a koja se utvrdila tokom poslednjih deset godina. Njena osnovna crta jeste pokušaj da se ispiše jedna jedina istorijska istina koja povezuje sve događaje od nastanka Kraljevine Srbije, preko oslobodilačkih balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, Drugog svetskog rata, u kojem su četnici bili glavni antifašisti (i antikomunisti), sve do ratova devedesetih, u kojima se uloga Srbije i srpskog naroda uvek predstavlja u duhu viktimizacije i nužno odbrambeno. Cilj je ‒ kao što je odavno jasno između ostalog i zahvaljujući medijskom angažmanu (najbolji primer je serija „Ravna gora“) ‒ pronalaženje puta u istoriji koji može da objedini sve vrednosti tipične za jednu savremenu evropsku državu: antifašizam i antikomunizam, to jest antitotalitarizam, i večita borba za nacionalni interes i kapitalistički poredak.

Ovakvo građenje nove istorije i nove politike sećanja rezultat je neoliberalnog političkog konteksta u kojem se nalazimo. Nemoguće ga je promeniti ukoliko se i sam politički kontekst ne promeni. Naime, ako želimo da proslavimo oslobođenje Beograda ili pobedu nad fašizmom, moramo da istaknemo zastave Komunističke partije Jugoslavije, Prve proleterske brigade i Jugoslavije. Drugačije to nije moguće.

]]>
Predstavljanje knjige “Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944.” Milana Radanovića http://www.starosajmiste.info/blog/predstavljanjeknjigeoslobodjenje/ Wed, 15 Oct 2014 10:25:56 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3445 U ponedeljak, 20. oktobra 2014. godine u 17h u Kulturnom centru Beograda biće predstavljena knjiga Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944. autora Milana Radanovića u izdanju Fondacije Roza Luksemburg. Knjiga govori o istorijskom značaju oslobađanja Beograda i poraza snaga nemačkog okupatora i kolaboracionista u Srbiji u jesen 1944. Continue reading ]]> U ponedeljak, 20. oktobra 2014. godine u 17h u Kulturnom centru Beograda biće predstavljena knjiga Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944. autora Milana Radanovića u izdanju Fondacije Roza Luksemburg. Knjiga govori o istorijskom značaju oslobađanja Beograda i poraza snaga nemačkog okupatora i kolaboracionista u Srbiji u jesen 1944. Ukazano je na vojno-strateški značaj prodora Crvene armije na Balkan i u srednje Podunavlje kao i na značaj oslobođenja Beograda u kontekstu prerastanja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije iz gerilske vojske u modernu oružanu silu sposobnu da izvodi krupne vojne operacije.

U knjizi su detaljno rekonstruisane ulične borbe u Beogradu, 14-20. oktobra 1944, uključujući mnoge detalje koji nisu bili dovoljno prepoznati u nekim prethodnim publikacijama na ovu temu.

U ovoj publikaciji govori se i o događajima koji su usledili nakon oslobođenja Beograda koje revizionistička istoriografija imenuje zločinima oslobodilaca. Navedeni su primeri licitiranja višestruko uveličanim brojkama stradalih nakon oslobođenja, pri čemu se argumentovano osporavaju dosadašnje procene stradalih i iznose podaci koji osporavaju stereotip o strukturi stradalih, kao što se osporava viktimizacija stradalih saradnika okupatora.

Učestvuju Olga Manojlović-Pintar, Đorđe Balmazović i autor.

Moderator je Krunoslav Stojaković.

 

]]>
Disonantno nasleđe i turizam http://www.starosajmiste.info/blog/disonantno-naslede-i-turizam/ Mon, 08 Sep 2014 13:54:17 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3391 U Muzeju istorije Jugoslavije 9. septembra 2014. održaće se radionica u okviru internacionalnog projekta Disonantno nasleđe 20. veka. Ideologije i ratovi u jadranskoj i jonskoj regiji. Disonantno nasleđe se smatra neželjenim i neprimerenim, ono evocira događaje iz istorije koje "nije lako uklopiti u sistem savremenih društvenih vrednosti i iskustvo svakodnevnog života". Continue reading ]]>

Spomen kompleks Kadinjača, Užice, foto: Vladana Putnik

U Muzeju istorije Jugoslavije 9. septembra 2014. održaće se radionica u okviru internacionalnog projekta Disonantno nasleđe 20. veka. Ideologije i ratovi u jadranskoj i jonskoj regiji. Na skupu učestvuju partneri na projektu, stručnjaci koji se bave kulturom sećanja, muzejski radnici i turistički profesionalci.

Kako se navodi u najavi skupa “Na području čitavog Balkana 20. vek je ispisao neke od najtragičnijih stranica svoje istorije. Balkanski ratovi, Prvi svetski rat, Drugi svetski rat i ratovi devedesetih ostavili su traga na nasleđe koje sa sobom nosi uznemirujuće poruke i upravo zbog toga ono je često zapostavljeno i neistraženo. Disonantno nasleđe se smatra neželjenim i neprimerenim, ono evocira događaje iz istorije koje nije lako uklopiti u sistem savremenih društvenih vrednosti i iskustvo svakodnevnog života”.

Između ostalih, na skupu će govoriti i Nenad Lajbenšperger, član Foruma za primenjenu istoriju kao i drugi saradnici Foruma. Program skupa možete videti na ovoj strani.

Jedna od ključnih tema ovog skupa je turistički aspekt i potencijal javne prisutnosti disonantnog nasleđa danas. Autori projekta ističu da se teži poboljšanju regionalne turističke ponude promovišući odgovoran odnos prema nasleđu 20. veka na širem području jadransko-jonske regije.

Museum-of-Communism_small

Muzej komunizma u Pragu

Kada se govori o odgovornom odnosu prema  istorijskom (i ideološkom) nasleđu, valja ukazati na kritički osvrt na praksu banalizacije, utemeljenu u diskurs o totalitarizmu, koju  diktira dinamika turizma komodifikacijom socijalističkih ideja i simbola, a koji iznosi Katerina Duda u tekstu Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe.

]]>
1968. u Jugoslaviji. Društveno-političke promjene u Jugoslaviji u kontekstu svjetskih zbivanja http://www.starosajmiste.info/blog/1968-u-jugoslaviji/ Thu, 14 Aug 2014 11:50:11 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3253 naslovna_strana_studentski protesti

Autor: Dr Hrvoje Klasić U izgradnji socijalističke Jugoslavije dva su događaja možda ponajviše odredila njezin razvojni put. Iako se primarno radilo o ekonomskim zakonima, njihovim uvođenjem i provedbom započeti su procesi koji će u potpunosti promijeniti jugoslavensko društvo. Bili su to „Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, kojeg je Narodna skupština FNRJ donijela 27. lipnja 1950, te set zakona koje je Savezna skupština SFRJ donijela 24. srpnja 1965. i kojima je započela privredna reforma. Continue reading ]]> Autor: Dr Hrvoje Klasić

preuzeti pdf

1968. U JUGOSLAVIJI

DRUŠTVENO-POLITIČKE PROMJENE U JUGOSLAVIJI U KONTEKSTU SVJETSKIH ZBIVANJA1

Jugoslavenski „laissez – faire socijalizam“ – uzrok i povod ’68.

U izgradnji socijalističke Jugoslavije dva su događaja možda ponajviše odredila njezin razvojni put. Iako se primarno radilo o ekonomskim zakonima, njihovim uvođenjem i provedbom započeti su procesi koji će u potpunosti promijeniti jugoslavensko društvo. Bili su to „Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, kojeg je Narodna skupština FNRJ donijela 27. lipnja 1950, te set zakona koje je Savezna skupština SFRJ donijela 24. srpnja 1965. i kojima je započela privredna reforma (Bilandžić, 1999, 321-334. i 474-482; „Povijest Saveza komunista Jugoslavije“, 1985, 367-372 i 429-431).

Prvim zakonom u Jugoslaviju je uvedeno radničko samoupravljanje. Bila je to osnova „jugoslavenskog puta“, iniciranog i uvjetovanog sukobom između Tita i Staljina 1948. godine. Novi put, osim što je trebao biti efikasan, morao je u suštini biti kritika sovjetskog modela. U zemlji koja je svoj poslijeratni razvoj bazirala upravo na iskustvima prve komunističke države, samo radikalan zaokret mogao je opravdati ispravnost vlastitih i neispravnost sovjetskih stavova. Rješenje je pronađeno u Marxovoj ideji društvenog samoupravljanja, kao negaciji etatističke i birokratske koncepcije. U svom govoru u Skupštini prilikom prihvaćanja „Zakona o samoupravljanju“, Josip Broz Tito naglasio je tri ključna momenta u daljnjem razvoju Jugoslavije: proces „odumiranja države“, distanciranje Partije (KPJ) od aparata vlasti i transformacija državnog vlasništva u društveno, kojim će upravljati neposredni proizvođači (Bilandžić, 1999, 321-323). Država je krenula u proces decentralizacije na svim razinama. Prvo u privredi, a zatim i u cijelom društvu. Paralelno s osamostaljivanjem privrednih organizacija kao nositelja privrednog razvoja, ojačavana je autonomija lokalnih organa vlasti kao nositelja društvenog razvoja.2

Unatoč često iracionalnom entuzijazmu, pred samoupravljanjem su se vrlo brzo pojavili brojni objektivni i subjektivni problemi. Jugoslavija se nalazila u dubokoj ekonomskoj krizi, uvjetovanoj prije svega ekonomskom blokadom SSSR-a i drugih zemalja Varšavskog bloka.3 Industrijska proizvodnja bila je u padu, nacionalni dohodak na razini ispod one iz 1948, dok je država, u strahu od moguće agresije sve više novca izdvajala za troškove obrane. Vlast ipak nije mislila sve ostaviti proizvođačima. Poduzećima su upravljali radnički savjeti, ali najvećim dijelom, napose isprva, samo fiktivno. Glavne odluke o poslovanju poduzeća i dalje je donosila država.4 Najvećim dijelom vlastitih sredstava privredne organizacije nisu mogle samostalno raspolagati. Taj dio prelijevao se u investicijske fondove federacije, republika i lokalnih organa vlasti (Sirotković, 1990, 133-138). Na ovaj se način počeo stvarati „društveni“ kapital kao glavni izvor državnih investicija. Umjesto „odumiranja“ država je postajala „zdravija“ i snažnija nego ikad. Iako je radničko samoupravljanje ostalo glavna misao vodilja, polazište i pokretač svih kasnijih reformi, u trenutku njegovog ozakonjenja bilo je više propagandni manevar jugoslavenske političke elite nego osmišljeni program. Manevar prema Sovjetskom Savezu (i svim ostalim komunističkim zemljama) kojeg je trebalo uvjeriti da postoji jednako uspješan ili čak uspješniji alternativni put u socijalizam. I manevar prema vlastitim građanima, čije se povjerenje „kupovalo“ fiktivnom raspodjelom vlasti.

Međutim, nastupio je još veći paradoks. Zahvaljujući upravo ovakvom bastardnom ekonomskom sustavu, koji je u sebi nosio elemente liberalizma (autonomnost poduzeća) i etatizma (centralno planiranje), Jugoslavija se ne samo izvukla iz krize nego i ušla u najprosperitetnije desetljeće svog razvoja.

Razdoblje od 1953, a posebno od 1957. do 1961. obilježeno je visokim stopama industrijske i poljoprivredne proizvodnje, te porastom zaposlenosti. Ne jednako brzo, ali tih godina raste i realni osobni dohodak zaposlenih, a time i standard građana Jugoslavije (Isto, 164-167; Bilandžić, 1999, 383-396; Rusinow, 1978, 62-70, 94-104).

Uz promjenu ekonomske politike, ključan element stabilnosti i rasta u spomenutom periodu bio je međunarodni faktor. Suočena s ekonomskom blokadom s Istoka, Jugoslavija prihvaća pomoć Zapada, prije svega SAD-a. Popravljanje odnosa sa Sovjetskim Savezom, koje je uslijedilo nakon Staljinove smrti utjecat će na jugoslavensko-američku suradnju, ali ju neće prekinuti.5 Upravo ovakav „toplo-hladni“ odnos s dvije vodeće svjetske sile obilježit će vanjskopolitičku orijentaciju Jugoslavije. Neodbijanje pomoći i suradnje, ali nepristajanje na (političku) ovisnost bilo od SAD-a ili SSSR-a, postat će jugoslavenski modus operandi sve do raspada države. Orijentacija prema zemljama okupljenima u Pokretu nesvrstanih od šezdesetih godina na dalje, dodatno je učvrstila ovakvu ekonomsku i političku strategiju.

Velika ili bolje rečeno, nerealna očekivanja snažnog razvoja, uz sve izraženije slabosti postojećeg sustava, dovela su početkom 1960-tih do nove krize. Ključan problem i dalje je predstavljao sve ozbiljniji jaz između teorije i prakse jugoslavenskog samoupravnog sistema. Ono što je pisalo u državnim zakonima i partijskim dokumentima nije se htjelo niti moglo u potpunosti provesti „na terenu“. Država je i dalje ostala najmoćniji subjekt ekonomske politike. Pokušaj mini reforme iz 1961. nije urodio plodom. Istina, država je prvi put nakon 1950. dozvolila poduzećima da samostalno odluče o načinu korištenja vlastitog prihoda, ali to je uglavnom bilo i jedino postignuće (Rusinow, 1978, 110-111). Prema mišljenju Branka Horvata, jednog od najuglednijih jugoslavenskih ekonomista onog vremena, ovaj reformni pokušaj nije uspio iz dva razloga. Prvi je bio sve prisutniji politički otpor daljnjoj liberalizaciji privrede (i društva). Drugi razlog odnosio se na neznanje i nepoznavanje funkcioniranja mehanizma decentralizirane privrede, zbog čega reforma nije mogla biti dobro pripremljena niti provedena (Horvat, 1969, 99).

Nakon desetljeća stalnog ekonomskog rasta, nova kriza mnoge je zbunila, pa i pokolebala. Sve glasnije se počelo sumnjati u opravdanost decentralizacije i još radikalniju primjenu tržišnih mehanizama. Dilema ustrajati u započetim reformama ili vratiti se na staro podijelila je i ekonomiste i jugoslavenski politički vrh. Različiti pristupi izgradnji i razvoju Jugoslavije postojali su od trenutka uvođenja samoupravljanja. Međutim, mogućnost ugroze zemlje izvana, a zatim i sve povoljnija gospodarska situacija u zemlji stvorili su privid monolitnosti i jedinstva. Prva veća kriza otvorila je Pandorinu kutiju razlika i suprotnosti. Zbog odnosa prema ulozi države u razvoju društva, osnovna podjela najčešće se svodila na centraliste i decentraliste. Prve se još nazivalo konzervativcima, birokratima, etatistima i dogmaticima, a druge liberalima (Klein u Toma, 1970, 220). Heterogenost je vremenom postajala sve izraženija. U već postojeće antagonizme samo su se uklopili međurepublički, međunacionalni i međugeneracijski. Unatoč sve očitijim razlikama u stavovima, isprva nije bilo potpuno jasno tko od vodećih ljudi „pripada“ kojoj od suprotstavljenih strana.

Iako je do otvorenih razmimoilaženja u političkom vrhu dolazilo i ranije6 situacija je kulminirala tokom 1962. Proširenu sjednicu IK CK SKJ održanu 14 – 16. ožujka 1962. Tito otvara riječima: „Mogu reći da se, po mom mišljenju, ovdje ne radi samo o izvjesnoj privrednoj krizi, nego se radi o političkoj krizi u našoj zemlji…Kakva je samo atmosfera, drugovi…na sjednicama Saveznog izvršnog vijeća! Kakve su to diskusije! Često dolazi do toga da se čovjek pita: pa dobro, je li ta naša zemlja zbilja kadra da se još drži, da se ne raspadne?“ (Zečević, 1988, 31-32). Navodeći glavne razloge krize, upravo Tito zvuči kao glasnogovornik konzervativne struje u rukovodstvu: „tu je posrijedi nebudnost, gubljenje partijnosti i discipline, padanje pod uticaj sitno-buržoaske stihije, pod uticaj nacionalističkih i šovinističkih krugova, preokupacija svakodnevnom praksom i lokalnim interesima uz istovremeno zanemarivanje općih interesa naše zajednice. Naravno, tu je posrijedi i neravnomjeran privredni razvitak naše zemlje, gramzljivost za investicionim ulaganjima i nezdrava takmičenja investicionih ulaganja, izgradnja raznih neprivrednih i drugih ne baš potrebnih objekata koji iziskuju mnoga sredstva, nemanje dovoljnog osjećanja među republikama za njihove potrebe i obostrane interese“ (isto, 32). Svoj stav o decentralizaciji prvi čovjek Jugoslavije zaključuje riječima: „Decentralizacija kod nas dobija kod pojedinih naših ljudi sve više karakter i smisao dezintegracije“ (isto, 32). Sličnim, konzervativnim tonom intoniran je i jedan od najpoznatijih Titovih govora, održan u Splitu 6. svibnja 1962 (isto, 285-298).

Razlike u vizijama jugoslavenske budućnosti sve su naglašenije i među ekonomskim stručnjacima. Otvorene konfrontacije koincidiraju s onima u političkom vrhu. Dati prednost zakonima tržišta ili (društvenom) planiranju bilo je ključno pitanje oko kojeg su se vodile rasprave na konferenciji Saveza ekonomista Jugoslavije, održanoj u prosincu 1962. u Beogradu. Diskusija s istim sudionicima, ali još oštrijim tonovima nastavljena je mjesec dana kasnije u Zagrebu (17-19. siječnja 1963). Ovaj put su suprotstavljene grupacije izašle s dva dokumenta („Žuta“ i „Bijela knjiga“), u kojima su nastojale argumentirati ispravnost svojih ekonomskih modela (Rusinow, 1978, 123-124; Horvat, 1969, 132-133). „Žuta knjiga“, nastala u beogradskom Saveznom zavodu za planiranje, uzroke krize vidjela je u loše pripremljenim i provedenim „liberalnim“ reformama (1961), te u ozbiljnim greškama u strukturi investiranja. „Bijela knjiga“ nastala je u Zagrebu na inicijativu prvog čovjeka hrvatskih komunista Vladimira Bakarića, jednog od najvećih zagovornika decentralizacije Jugoslavije. Autori „Bijele knjige“ bili su vodeći hrvatski ekonomisti. Među njima su se isticali Savka Dabčević Kučar, Jakov Sirotković i Ivo Perišin, koji će igrati sve važniju (ekonomsku i političku) ulogu u nadolazećem razdoblju. Prema njihovom mišljenju, centralno planiranje bilo je korisno u ranoj fazi ekonomskog razvoja, ali je nakon toga postalo izrazito nefunkcionalno. S većim stupnjem ekonomskog razvoja gospodarstvo bi sve više trebalo funkcionirati na zakonima tržišta, a sve manje na intervencijama „planera“ ili političara. Prema mišljenju Dennisona Rusinowa upravo je „Bijela knjiga“ bila prvi sveobuhvatniji dokument iz kojeg je bio vidljiv hrvatski model izgradnje razvijene socijalističke države (Rusinow, 1978, 124).

Iako su kriza u kojoj se zemlja našla, uz kritiku ekonomske politike od strane dijela vodećih jugoslavenskih ekonomista, išli u prilog „centralistima“, to još uvijek nije bilo dovoljno za „zaokret“ u vođenju države. Kao i u brojnim sličnim situacijama odlučujuću riječ imao je Josip Broz Tito. Unatoč neodlučnosti koja bi se mogla iščitati iz spomenutih istupa tokom 1962, Tito se već u srpnju iste godine na Četvrtom plenumu CK SKJ jasno odredio u kom smjeru vidi razvoj Jugoslavije. Upozorivši na opasnost od rastućeg birokratizma, Tito osuđuje dogmatski centralizam i još jednom naglašava ključnu ulogu decentralizacije. I to prije svega decentralizacije državnog kapitala neposrednim proizvođačima (Bilandžić, 1978, 295-296).

Titovo opredjeljenje označilo je pobjedu reformskih snaga i mogućnost daljnjeg unaprjeđenja postojećeg sustava. U takvoj je atmosferi donesen Ustav SFRJ, nazvan i „Poveljom samoupravljanja“ (7. travnja 1963), a zatim, slijedeće godine održan i 8. kongres SKJ (7-13. prosinca 1964).7

Prihvaćanjem ideje samoupravljanja, ali i skoro petnaestogodišnjom nedosljednošću u njezinom provođenju, ekonomski, a samim time i cjelokupni društveni razvoj Jugoslavije našli su se pred zidom. Dostignut stupanj razvoja u zemlji koji je zahtijevao i sve aktivniji angažman u svjetskim gospodarskim procesima, nije više dopuštao polovične mjere kompromisnog karaktera.

Rješenje je trebao donijeti paket mjera usvojen u Saveznoj skupštini 24. srpnja 1965. („Službeni list SFRJ“, br. 33/65), koji je predstavljao najradikalniju transformaciju privrednog sustava zemlje još od uvođenja samoupravljanja 1950. godine. Uzevši u obzir sve prethodne pokušaje, privrednom reformom iz 1965. postavljeno je nekoliko glavnih ciljeva.8 Zauzet je stav da je daljnji razvoj moguć jedino izmjenom ekstenzivnog modela privređivanja intenzivnim.9 Uz nastavak obračuna s još uvijek sveprisutnim elementima birokratskog etatizma i stvaranje uvjeta da najvećim dijelom akumulacije i proširene reprodukcije neposredno raspolažu poduzeća, uvedene su i neke nove mjere. Kako bi se Jugoslavija što kvalitetnije uključila na međunarodno tržište napravljena je korekcija (u ovom slučaju povećanje) cijena i s tim u skladu izmjena carinskih tarifa. Kao preduvjet promjenama na vanjskotrgovinskom planu, izvršena je devalvacija dinara u odnosu na dolar.10 Važan segment u ostvarivanju reforme trebala je biti i strana pomoć. Međunarodni monetarni fond podržao je predložene promjene s dodatnih 80 milijuna dolara. Sovjetski Savez ponudio je kredite za modernizaciju jugoslavenske industrije, a pregovaralo se i s vladama SAD, Velike Britanije, Italije i Francuske. Prema nekim izračunima, pomoć Zapada (prije svega SAD) koju je Jugoslavija dobila kao podršku provođenju privredne reforme, iznosila je oko 140 milijuna dolara.11 O sveobuhvatnosti i intenzitetu privredne reforme možda najbolje govore riječi Dennisona Rusinowa. U svom izvještaju o situaciji u Jugoslaviji on predložene promjene nastoji približiti američkim čitateljima riječima „laissez-faire socialism“ ili „Adam Smith without private capitalism“ (Rusinow, 2008, 52).

Međutim, i ovaj put je već na samom početku reforme postalo očito da će željene rezultate biti puno teže postići nego što se očekivalo. Na udaru se prvo našao standard građana pošto su uslijed općeg porasta cijena troškovi života narasli za 35% (Bilandžić, 1969, 118). Uslijedila je reakcija države, koja je već dva tjedna nakon uvođenja reforme odlučila intervenirati zaustavljanjem daljnjeg rasta cijena roba i usluga.12 Puno veće i dalekosežnije probleme počeo je stvarati novo uvedeni sustav privređivanja. Autonomni položaj poduzeća značio je s jedne strane, prestanak državne intervencije u poslovnu politiku, ali s druge strane, i prestanak državnih dotacija. Najveći broj poduzeća nije bio spreman na ovakav „liberalni“ zaokret. Dolazi do lančane reakcije negativnih efekata, kako po poduzeća tako i po pojedince. U strahu od sve nepovoljnijih uvjeta poslovanja, poduzeća se ne odlučuju na rezanje materijalnih troškova i osobnih dohodaka, nego na obustavu zapošljavanja, a zatim i na otpuštanja radnika. Prema podacima ankete iz listopada 1965, u 425 poduzeća s 225 tisuća zaposlenih već je bilo podijeljeno 12.574 otkaza, a očekivalo se i dodatnih 19 tisuća (Rusinow, 1978, 180). Bilo je to prvi put nakon 1945. da broj zaposlenih u odnosu na prethodne godine stagnira ili se smanjuje. Osim brojčanih pokazatelja, spomenuti proces imat će velikog utjecaja i na strukturu zaposlenih. Među nezaposlenima je rastao broj mladih i visokoobrazovanih radnika, koji će uskoro svoju šansu početi tražiti van granica Jugoslavije.

Kao i ostali trendovi vezani uz funkcioniranje privrede, negativni predznak dobiva i stopa rasta društvenog proizvoda. Dok je godišnja stopa u periodu 1957 – 1964. iznosila 10,2%, u periodu 1964 – 1965. onda pada na svega 2,9%. U istim razdobljima stopa industrijskog rasta pala je s 12,5% na 8% (Šefer, 1969, 35, Tabela 1).

Uvođenje, a posebno prvi rezultati privredne reforme, izazvali su brojne reakcije kako u zemlji tako i u svijetu. Najveći dio ekonomista, političara i novinara na Zapadu pozdravio je napuštanje planske privrede, jačanje tržišnih mehanizama i otvaranje jugoslavenske privrede prema svjetskom tržištu. Posebno im se svidjela mogućnost ulaska stranog kapitala u Jugoslaviju kroz razna ulaganja, ali i najavljena osnivanja zajedničkih jugoslavensko-inozemnih poduzeća (Macesich u Vucinich, 1969, 226). Iako je većina stručnjaka bila svjesna da se spomenutim promjenama socijalistički sistem u Jugoslaviji ne dovodi u pitanje, neki zapadni mediji ocijenili su ih upravo kao okretanje prema kapitalizmu i višestranačju (Rusinow, 2008, 51; Šefer, 1969, 20-22). Ovakve „pohvale“ sa Zapada poslužile su samo kao potvrda višegodišnjih kritika koje su na račun jugoslavenskog modela socijalizma dolazile s Istoka (Šefer, 1969, 20-26). Upozorenjima na mogućnost restauracije kapitalizma pridružili su se i neki zapadni teoretičari. Ugledni američki marksist Paul Sweezy upozoravao je da će do ključnih promjena u Jugoslaviji doći nakon što generacije koje su izvele socijalističku revoluciju napuste svoje položaje. Prema njegovom mišljenju, mlade generacije orijentirane isključivo prema profitu neće se moći oduprijeti degeneraciji u pravcu kapitalističkih društvenih odnosa (Horvat, 1969, 140-142).

Iako su i mnogi reformski orijentirani političari bili razočarani prvim rezultatima, niti u jednom trenutku se nije pomišljalo na odstupanje od predloženih mjera. Naprotiv, ustrajnost u provođenju reforme ovaj put se odlučila dokazati konačnim obračunom s „kočničarima“ promjena. Već je spomenuto da se za sve protivnike reforme i decentralizacije uvriježio termin „konzervativci“. Vremenom je taj termin počeo podrazumijevati više toga. Generacijski, radilo se uglavnom o „starim“ partizanskim kadrovima i uvjerenim komunistima koji su u ekonomskoj i političkoj decentralizaciji vidjeli isključivo dezintegraciju zemlje koju su u ratu stvorili. Intelektualno13, to su bili ljudi koji su unatoč slabom ili nikakvom obrazovanju zauzimali vrlo visoke upravljačke funkcije, kako u državnom aparatu, tako i u privredi. Daljnjom modernizacijom i uključivanjem Jugoslavije u svjetske ekonomske procese oni su postajali svjesni da je njihova pozicija sve nesigurnija. Regionalno, iako su se kao „centri“ njihovog djelovanja najčešće navodile nerazvijene republike, uzevši prve dvije odrednice u obzir, konzervativaca je bilo u cijeloj Jugoslaviji. Općenito govoreći, smatralo se da nova privredna i društvena reforma više pogoduje Sloveniji i Hrvatskoj, dok bi se ostale (manje razvijene) republike brže razvijale u centralistički uređenoj državi. Međutim, generaliziranje po principu „liberalni“ i reformski orijentirani Slovenci i Hrvati, te konzervativni Srbi, Makedonci, Crnogorci i Muslimani samo je dodatno i nepotrebno antagoniziralo odnose između jugoslavenskih naroda. Analizirajući situaciju u Jugoslaviji, neki su upravo u ovako stvorenoj percepciji vidjeli jedan od generatora nerazumijevanja, pa i sve otvorenijih međurepubličkih sukoba: „Serb „conservatives“ tend to think that pro-reform „liberals“ are all Croats and Slovenes, favoring the interest softhe irrelatively developed part softhe country; at the same time, a terrifying weakness of Croat „liberals“ is their common failure to perceive that all Serbs, etc., are not necessarily „conservative“ representatives of economically and politically underdeveloped regions“ (Rusinow, 2008, 54).

Uzevši sve navedeno u obzir, očito je da protivnici reforme nisu činili organiziranu i homogenu grupu, ali je isto tako očito da je njihov utjecaj na donošenje i provođenje odluka vezanih uz reformu bio i te kako velik. Iz svega toga bilo je jasno da obračun sa svakim „konzervativcem“ pojedinačno neće biti moguć. Umjesto toga, odlučilo se udariti u samo središte otpora i na čovjeka kojeg se smatralo nositeljem dogmatskih, unitarističkih i antireformskih tendencija. Situacija je bila tim složenija što se radilo o dotad neprikosnovenoj i svemoćnoj UDB-i, i njezinom šefu Aleksandru Rankoviću koji je godinama figurirao i kao druga najmoćnija osoba u Jugoslaviji. Smjena Rankovića nakon Četvrtog plenuma CK SKJ (1. srpnja 196614) i reorganizacija službe državne sigurnosti izazvat će snažan val liberalizacije u svim segmentima društva. U svojim memoarima Savka Dabčević Kučar opisuje situaciju nakon Brijunskog plenuma riječima „Kao da se diše slobodnije“ (Dabčević Kučar, 1997, 84).

Nakon uvođenja društvenog samoupravljanja i liberalnih reformi u privredi, udar na Aleksandra Rankovića i tajnu policiju bio je još jedan faktor koji je ukazivao na ključnu razliku između jugoslavenskog i sovjetskog modela socijalizma. Naravno, sve navedene promjene, nezamislive u ostalim komunističkim zemljama, još uvijek nisu bile dovoljne da bi se Jugoslaviju moglo svrstati u red demokratskih država. Koliko god su sve spomenute reforme dolazile „odozgo“, od političke elite na vlasti, monopol Partije i diktatorske ovlasti predsjednika Josipa Broza Tita bili su najveća kočnica svim ozbiljnijim promjenama koje bi u Jugoslaviju uvele istinsku demokraciju.

Unatoč smjeni Aleksandra Rankovića i temeljitoj reformi službe državne sigurnosti bilo je nerealno očekivati da će u Jugoslaviji u potpunosti nestati centralističkih elemenata. Premda poraženi, oni su i dalje prisutni u svim segmentima društva, na svim razinama i u svim dijelovima zemlje. Međutim, proces decentralizacije – političke i ekonomske – više nije bio upitan niti ugrožen. Na žalost, decentralizacija nije u potpunosti predstavljala napuštanje centralističkih tendencija. Umjesto jednog saveznog, država je sve više bila podijeljena između šest republičkih centralizama. U takvoj situaciji do posebnog izražaja dolaze brojne proturječnosti, sve ekonomske, nacionalne i socijalne različitosti, koje same po sebi nisu morale biti faktor nestabilnosti. Najveći problem po zemlju počeli su predstavljati oni koji su ju trebali voditi. Politička elita se razjedinila, pri čemu se državne interese sve češće podređivalo republičkima. Borba za vlast i moć, uz naglašavanje vlastitih i neuvažavanje tuđih problema, potvrdili su opravdanost Titovih strahova kako bi decentralizacija mogla voditi u dezintegraciju.

Razilaženja u jugoslavenskom rukovodstvu nisu bila novost. Ona su samo vremenom eskalirala i poprimala različite predznake (generacijske, republičke, nacionalne). Ono što u drugoj polovici 1960-tih počinje predstavljati novost je otvoreno iskazivanje nezadovoljstva od strane „običnih“ građana. U proteklom razdoblju „narod“ je uglavnom bio miran, što zbog ekonomskog napretka, što zbog represivnog aparata koji je kritiku režima oštro sankcionirao.15 Sada se situacija drastično mijenja, kako po pitanju ekonomske situacije, tako i po pitanju represivnog aparata. Cijene i troškovi života rastu, standard građana opada, a sve prisutniji problem u društvu je i nezaposlenost. Građani su sve nezadovoljniji što potvrđuje i porast broja radničkih štrajkova. Samo u četiri godine, od uvođenja privredne reforme 1965. zaključno sa 1968, u Jugoslaviji je zabilježena 631 obustava rada.16

Najdosljedniji i najkonkretniji u kritikama nepravilnosti u postojećem sistemu bili su pojedini filozofi, sociolozi i ekonomisti. Njihove primjedbe i upozorenja prestaju biti predmet isključivo stručnih rasprava. Iz sfere znanstvene javnosti polako ulaze u sferu općeg interesa. Ove kritike posebno plodno tlo dobivaju kod jedne „grupacije“ kojoj je u nadolazećem razdoblju najizvjesnija bila upravo neizvjesnost. Bila je to studentska populacija čiju su brojnost, intelektualni potencijal, ali prije svega probleme, ljudi na vlasti podcijenili.

Ekonomska kriza s jedne, te popuštanje čvrste (policijske) ruke s druge strane bili su preduvjet za velike promjene. Događaji u svijetu tokom 1968. predstavljat će dodatnu inspiraciju i motivaciju. Godina 1968. biti će prva nakon Drugog svjetskog rata koja će uzdrmati Jugoslaviju iznutra. Političari, ali i svi ostali građani naći će se pred nekim sasvim novim pitanjima, ali i iznenaditi nekim potpuno neočekivanim odgovorima.

1 Ovaj rad predstavlja deo doktorske disertacije odbranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine. Objavljeno uz dozvolu autora.

2 U tom pogledu najvažniji je bio Zakon o narodnim odborima, usvojen 1952. Isto, 334-339.

3 Trgovinska razmjena sa zemljama Istočnog bloka smanjena je u 1950. za 35% u odnosu na vrijednosti iz 1948. Rusinow, 1978,60.

4 Već 1951. usvojen je Zakon o planskom upravljanju narodnom privredom, Bilandžić 1999: 327.

5 O odnosima sa SAD i Sovjetskim Savezom u razdoblju 1948-1963. vidi: Jakovina, 2002. i Jakovina, 2003, te Bekić 1988.

6 Kao početak otvorenog sukoba u državnom partijskom vrhu Bilandžić navodi proširenu sjednicu IK CK SKJ od 6. veljače 1958, vidi: Bilandžić 1999: 400-406.

7 O odredbama Ustava SFRJ i odlukama 8. kongresa SKJ vidi: Rusinow 1978: 148-172.

8 O ciljevima Privredne reforme vidi: Milenkovich u Bertsch, Ganschow 1976, 352-362.

9 Dok je ekstenzivni model sugerirao maksimalizaciju rasta bez obzira na dobit, intenzivni je više računa vodio o optimalizaciji rasta ovisno o dobiti. U prvom modelu prioritet je imala proizvodnja nad potrošnjom, dok je u drugom bilo obrnuto. U ekstenzivnom modelu raspodjelu narodnog dohotka vršila je država, a u intenzivnom sami proizvođači (poduzeća). U vanjskotrgovinskom smislu ekstenzivni model zagovarao je autarkičnost u vanjskoj trgovini, a intenzivni integraciju u svjetsku podjelu rada na osnovi komparativnih prednosti itd.

10 Tečaj dolara prema dinaru zamijenjen je s 1:750 na 1:1250. Nakon denominacije dinara krajem godine odnos je bio 1:12,5 (Rusinow, 1978, 178). Tečaj dinara prema dolaru namjerno je postavljen malo niže na štetu dinara kako bi se stimulirao izvoz (Bakarić, 1983, 4).

11 Da bi se dobila potpunija slika o američkoj pomoći Jugoslaviji ovim brojkama svakako treba pridodati iznos od oko 2,5 milijardi dolara iz perioda 1950-1963 (Macesich u Vucinich, 1969, 226; Rusinow, 1978, 178; Jakovina, 2002; Jakovina, 2003)

12 U kolovozu 1965. više od 90% cijena roba i usluga određivala je država (Macesich u Vucinich, 1969, 222 i 225).

13 Na ovom mjestu pod protivnike reforme ne ubrajam jugoslavenske filozofe, sociologe i dr. znanstvenike, već isključivo pojedince koji su se nalazili na različitim upravljačkim funkcijama.

14 O Četvrtom plenumu, smjeni i posljedicama smjene Aleksandra Rankovića vidi: Lukić 1990; Dragović 2002; Perović, 1991, 41-52.

15 Jedan od primjera otvorenog nezadovoljstva, ali i oštrog odgovora vlasti je Cazinska buna iz 1950. godine. Više o tome: Kržišnik-Bukić, 1991.

16 Od 1958, tj. prvog službeno registriranog štrajka u Zasavskim rudnicima, pa do 1969. u Jugoslaviji su registrirana ukupno 1732 štrajka (Popov, 1969).

Literatura:

  1. Bakarić, Vladimir, 1983. Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija (zbirka članaka i javnih istupa), svezak 1-4, Zagreb: Združeni izdavači,

  1. Bekić, Darko, 1988. Jugoslavija u Hladnom ratu. Odnosi s velikim silama 1949-1955, Zagreb: Globus

  2. Bilandžić, Dušan, 1999. Hrvatska moderna povijest, Zagreb: Golden marketing

  3. Dabčević Kučar, Savka, 1997, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb: Interpublic

  4. Dragović-Soso, Jasna, 2002. Saviours of the Nation?: Serbia’s Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism, London: C. Hurst & Co
  5. Grupa autora, 1985. Povijest Saveza Komunista Jugoslavije, Beograd: Izdavački centar Komunist, Narodna Knjiga, Rad
  1. Ganschow, Thomas, Bertsch, Gary (ur.), 1976. Comparative Communism: The Soviet, Yugoslav, and Chinese Models, San Francisko, CA: Freeman

  2. Horvat, Branko, 1969. Ogled o jugoslavenskom društvu, Zagreb: Mladost

  3. Kržišnik-Bukić, Vera, 1991. Cazinska buna 1950, Sarajevo: Svjetlost

  4. Jakovina, Tvrtko, 2002. Socijalizam na američkoj pšenici, Zagreb: Matica hrvatska

  5. Jakovina, Tvrtko, 2003. Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945.-1955., Zagreb: Profil/Srednja Europa

  6. Lukić, Vojin, 1990. Brionski plenum: Obračun sa Aleksandrom Rankovićem: sećanja i saznanja, Beograd: Stručna knjiga

  7. Perović, Latinka, 1991. Zatvaranje kruga: ishod političkog rascepa u SKJ 1971/1972, Sarajevo: Svjetlost

  8. Popov, Nebojša, 1969. Štrajkovi u savremenom jugoslavenskom društvu, Sociologija, br. 4, Beograd

  9. Rusinow, Dennison, 1978. Yugoslav Experiment 1948-1974, Berkeley: University of California Press

  10. Sirotković, Jakov, 1990. Ekonomski razvoj Jugoslavije – od prosperiteta do krize, Zagreb: Narodne novine

  11. Službeni list SFRJ , br. 33/65

  12. Šefer, Berislav, 1969. Ekonomski razvoj Jugoslavije i privredna reforma, Beograd: Stručna štampa

  13. Vucinich, Wayne (ur), 1969. Contemporary Yugoslavia: Twenty Years of Socialist Experiment, Berkeley, CA: University of California Press

  14. Zečević, Momčilo, 1988. Jugoslavija 1918-1988. Tematska zbirka dokumenata. Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd: Rad

 

 

]]>
Način života u novim stambenim naseljima za vreme socijalizma http://www.starosajmiste.info/blog/nacin-zivota-u-novim-stambenim-naseljima-za-vreme-socijalizma/ Tue, 03 Jun 2014 14:46:01 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3201 naslovna_strana_zbornika

Cilj ovog empirijskog sociološkog istraživanja bio je da se prouči upotrebna vrednost Banovog Brda i Žarkova da bi se doprinelo optimalizaciji uslova života pojedinaca i društvenih grupa u tim naseljima. Kako se živelo na Čukarici, čiji su sastavni delovi Banovo Brdo i Žarkovo, osamdesetih godina prošlog veka? Kakvo je tada bilo jugoslovensko odnosno srpsko društvo? Evo nekoliko odgovora na ta pitanja i to iz ugla urbane sociologije. Autor: Dr Sreten Vujović Continue reading ]]> Autor: Dr Sreten Vujović

preuzeti pdf

Primer sociološkog istraživanja Banovog Brda i Žarkova u Beogradu 1985. godine

Društveni kontekst, cilj i pretpostavke istraživanja

Cilj ovog empirijskog sociološkog istraživanja bio je da se prouči upotrebna vrednost Banovog Brda i Žarkova da bi se doprinelo optimalizaciji uslova života pojedinaca i društvenih grupa u tim naseljima. Kako se živelo na Čukarici, čiji su sastavni delovi Banovo Brdo i Žarkovo, osamdesetih godina prošlog veka? Kakvo je tada bilo jugoslovensko odnosno srpsko društvo? Evo nekoliko odgovora na ta pitanja i to iz ugla urbane sociologije.

Reč je o društvu u kome je postojala mešavina plana, tržišta i samoupravljanja uz prevagu politike nad ekonomijom. Protivrečnosti i hibridni karakter toga društva i isprepletenost etatističkog, tržišnog i samoupravnog elementa u njemu još više su pojačani ekonomskom krizom koja je tada bila na delu.

Ustavom iz 1963. godine opština („komuna“) je određena kao osnovna društveno-politička zajednica. Sažeto, ona je društveno-ekonomska i politička teritorijalna zajednica u kojoj građani neposredno ili preko svojih delegacija (skupština i njihovih organa) ostvaruju osnovne funkcije i usklađuju pojedinačne i posebne sa opštim interesima. Ona obuhvata kako oblike i ustanove neposredne samouprave radnih ljudi i građana (referendum i zborove birača), mesne zajednice, skupštinu kao nosioca funkcije vlasti i ostvarivanje opštih poslova društvenog samoupravljanja, tako i organizaciju i najvažnije odnose u radnim i drugim organizacijama. Mesne odbore i stambene zajednice u gradovima 1963. godine zamenjuje nova najniža forma lokalne samouprave – mesna zajednica. Ona je u početku bila fakultativnog karaktera, da bi Ustavom iz 1974. godine bila određena kao obavezni oblik samoupravnog organizovanja građana na teritorijalnom principu. Mesna zajednica je uz radnu organizacija bila osnovna ćelija poretka, koja je delegatskim sistemom omogućavala odlučivanje građana od lokalnog nivoa prema višem i to preko Veća mesnih zajednica u opštini. U tom periodu Mesna zajednica je bila pravni subjekat, a to znači da je imala ustavnu i sudsku zaštitu, svoj statut, rukovodeća tela, sopstvene nekretnine i prihode. Ljudi su dobro poznavali probleme u okviru mesne zajednice, znali su da artikulišu svoje potrebe, interese i prioritete i bili sposobni da organizuju i izvedu lokalne akcije naročito u seoskim opštinama (samodoprinos) i u predgrađima. U velegradskoj sredini na mesnu zajednicu se gledalo kao na „pastorče sistema“. Može se reći da je u seoskim i prigradskim sredinama zainteresovanost, participacija i identifikacija građana sa mesnom zajednicom bila vrlo visoka. U gradskim sredinama to je zavisilo od težine problema, krize i konfliktne situacije koja je dovodila u pitanje interese većine lokalnog stanovništva, itd. U oba slučaja aktivnost i organizovanost mesne zajednice znatno su zavisile od tipa mogućnosti delovanja pojedinaca i grupnih aktera i njihovih akcionih kapaciteta.

Važno je istaći da je samoupravljanje uvedeno odozgo; ono je na izvestan način oktroisano od strane neprikosnovene elite unutar jednopartijskog komunističkog sistema. Moglo bi se reći da od Drugog svetskog rata pa gotovo do danas, postoji prevaga političkog podsistema nad ostalim podsistemima kao opšta osobina prakse društvenog uređenja. Suprotno partijskoj ideologiji po kojoj se društvena nejednakost utemeljuje i u ekonomskom podsistemu (’u proizvodnim odnosima’) i pod vođstvom radničke klase, mehanizme realizacije nove jednakosti preuzeo je politički sistem i partijski vrh. Ovaj obrt je proizveo takvu horizontalnu strukturu u kojoj osnovne delatnosti nisu sfere odlučivanja, već je to samo jedna – politička (Pešić, 1986, 46). Dakle, budući da je u socijalizmu politički podsistem imao prevagu nad drugim podsistemima (ekonomskim i kulturnim), odnosno pošto je u njemu postojao politički monopol, zvanična koncepcija jugoslovenskog samoupravnog socijalizma bila je, u stvari, neegalitaristička, zato što je u primarnim odnosima zastupala nejednakost ljudi. Otuda prozilaze i sve ostale nejednakosti uključujući i nejednakosti u odlučivanju građana na lokalnom nivou. Uprošćeno rečeno, čitav niz decenija posle Drugog svetskog rata glavne odluke u opštinama donosio je svojesvrsni trijumvirat: partijski sekretar, predsednik opštine i direktor najznačajnijeg preduzeća, koji su, po pravilu, svi bili članovi KP/SK. Ovome treba dodati i da je policijski vrh na lokalnom nivou bio pod partijskom kontrolom. Pitanje je da li je danas drugačija situacija s obzirom na preveliki uticaj političkih partija u skupštini jedinice lokalne samouprave i na zanemarivanje interesa izborne osnove.

Vratimo se na Čukaricu. Postavlja se pitanje o karakteru urbanizacije Banovog Brda i Žarkova. Da li je ta urbanizacija u znaku rasta ili razvoja, tj. da li smo svedoci pretežno kvantitativnih ili kvalitativnih promena u socioprostornom razvoju ovog područja? Ima li elemenata stihijnosti u urbanizaciji ovih naselja, i tako dalje?

Kakva je veza između urbane politike, stambene politike i važećeg „modela“ urbanizacije? Kakve su mogućnosti za ravnomerniji, umereniji i usporeniji rast Beograda i proučavanog područja? Do čega dovodi masovna stambena izgradnja koja je po svom karakteru dvojaka: tržišna i dirigovana, ekonomska i socijalna? Ponavljaju li se procesi uočeni u drugim našim sredinama da su uglavnom nekvalifikovani i niskokvalifikovani radnici primorani da ilegalno i polulegalno grade kuće na periferiji, dok su stanovnici novih naselja, zavisno od njihovog standarda, većinom vlasnici uglavnom podstandardnih kuća, a drugi većinom nosioci stanarskog prava? Socioekonomske razlike među njima su značajne i idu u korist drugih. Na ovo poslednje pitanje može se odmah dati potvrdan odgovor.

Isto tako, postavlja se pitanje ponavlja li se praksa prema kojoj što je jedno novo naselje kvalitetnije opremljeno i što je na boljoj lokaciji, to su i njegovi stanovnici moćniji i bogatiji? Da, i ovde je potvrdan odgovor. S tim što se prelaskom na tzv. društveno usmerenu stambenu izgradnju segregacija pomerala sa pojedinaca (domaćinstava) na preduzeća (ustanove) siromašna i bogata, ali nije iščezla.

Da bi se odgovorilo na pitanje ko proizvodi prostor u socijalizmu neophodno je povezati političko-ekonomsku analizu sa analizom koja upoređuje normativno sa faktičkim, vrednosno sa stvarnim. Od značaja je oceniti kakva je priroda odnosa između naselja i mesnih zajednica različitih tipova na proučavanom prostoru, kakve prostorne, društvene, ekonomske i kulturne razlike postoje između njih. Tačnije, postoji li i u kojoj meri stara podela rada i njene negatrivne posledice. S obzirom na „sitizaciju“ centra Beograda, osobito je značajno oceniti karakter odnosa Banovog Brda i Žarkova u celini i njihovih mesnih zajednica posebno prema tom centru, odnosno centralnim delovima Beograda.

Pošli smo od pretpostavke da se 11 mesnih zajednica proučavanog područja međusobno razlikuju u pogledu njihovog broja stanovnika, veličine teritorije, lokacije, vremena i načina uključivanja u gradsko tkivo, razvijenosti urbane i stambene infrastrukture, stepena aktivnosti u rešavanju problema, jačine osećanja pripadnosti mesnoj zajednici, i tako dalje. Granice nekih mesnih zajednica su manje ili više, prostorno, funkcionalno i socijalno arbitrarno određene. Postoje i mesne zajednice tradicionalnog porekla, to jest one koje su se formirale polazeći od starog seoskog jezgra (Žarkovo) ili manjih urbanih celina, vremenom uključenih u u šire gradsko tkivo. Mesne zajednice koje se podudaraju sa novim planski nastalim naseljima imaju određeni prostorni okvir ali su funkcionalno nerazvijene i zavise od starijih delova grada. U stvari, sve proučavane mesne zajednice bile su zavisne od centra Beograda koji je tada u našoj sredini još uvek bio privlačan kao mesto razmene dobara i usluga, koordinacije i upravljanja decentralizovanim aktivnostima, kao stvarni i simbolički integrator. Novo naselje čak i najbolje planirano, ne može biti „grad u malom“, jer nije u mogućnosti da reprodukuje raznovrsnost velikog grada, već će uvek zavisiti od glavnog ili sekundarnog centra. I to prvenstveno kulturno i rekreativno. Novo stambeno naselje se tada, planski ili stihijno, uklapalo u postojeći funkcionalni ili socijalni zoning Beograda i održavalo ga svojom monofunkcionalnošću i relativnom socijalnom homogenošću.

Način života se može odrediti kao pojavni oblik svakodnevne prakse pojedinaca i društvenih grupa (izraz ukupne /re/produkcije njihove egzistencije) koji se može sagledati kao proces zadovoljavanja, menjanja i razvijanja potreba. Tadašnja sociološka istraživanja (V. Pešić) u našoj sredini uočila su razlike između statusnog i ekskluzivnog stila života „srednje klase“ (prestiž i privatizam) i radničkog „stila života“ (nesigurnost i lišavanje). Način života pojedinih društvenih grupa uslovljen je njihovim položajem u datoj podeli rada. Ono što najpre stvara razlike u načinu života pojedinaca i društvenih grupa jeste njihov materijalni položaj. Ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, izuzimajući seljake i zanatlije, nije ukinulo svaki oblik privilegija. Imovinska nejednakost je i dalje trajala. I to kako ona koja se zasnivala na radu, tako i ona koja je počivala na političkom monopolu koji je omogućavao da se na legalan ili nelegalan način privatizuje dominantna društvena svojina. Stepen obrazovanja je bio drugi važan činilac društvenog raslojavanja koji određuje stil života.

U našoj analizi posvetili smo pažnju socioekonomskom statusu domaćinstava i kućedomaćina, njihovim uslovima stanovanja, snabdevanja, korišćenja usluga, provođenja slobodnog vremena, njihovim učešćem u donošenju odluka, njihovim neformalnim odnosima i tako dalje. Struktura upotrebne vrednosti naselja sadrži sledeće elemente: 1. morfologiju i prostornu organizaciju, 2. opremljenost i dostupnost sadržaja, 3. sigurnost u naselju, 4. socijalnu strukturu naselja, 5. položaj socijalnih grupa u naselju, 6. socijalne odnose u naselju, i 7. održavanje, menjanje i razvoj naselja. (Seferagić, 1982, 187)

Naselje je utoliko kvalitetnije ukoliko je u njemu moguće zadovoljiti više svakodnevnih potreba. Elementi kvaliteta života u novim stambenim naseljima jesu: 1. predškolske ustanove, 2. ustanove tadašnjeg usmerenog obrazovanja, 3. ustanove osnovne zdravstvene zaštite, 4. kulturne ustanove, 5. ustanove za rekreaciju, 6. ustanove masovnih komunikacija, 7. ustanove socijalne zaštite, 8. trgovina na malo, 9. saobraćajna opremljenost, 10. rad u naselju, 11. radna sigurnost, 12. fizička sigurnost, i 13. ekološka sigurnost.

Osnovni rezultati istraživanja

Složićemo sa sa J. Županovom da društveni razvoj ima tri komponente: kvantitativnu, kvalitativnu i vrednosnu. Kvantitativna komponenta razvoja znači dodavanje novih kvalitativno jednakih jedinica narodnoj privredi ili proces rasta. Kvalitativna komponenta pored kvantitativne dimenzije sadrži kvalitativne promene i to pre svega, u društvenim odnosima. Vrednosna komponenta razvoja je povezana sa merenjem promena u odnosu na neki vrednosni sistem, u ovom slučaju na sistem samoupravnog socijalističkog društva. Imajući na umu ovo gledište ukratko ćemo se osvrnuti na karakter društvenog razvoja Čukarice (Beograda), odnosno Banovog Brda i Žarkova u posleratnom socijalističkom periodu.

Kvantitativno gledano, povećani su realni dohodak, životni standard, kupovna moć, itd. stanovništva proučavanih naselja. I pored njegovog pada u poslednje vreme, životni standard je znatno veći nego pre Drugog svetskog rata.

Povećanje životnog standarda ima i svoju kvalitativnu dimenziju zbog promena koje unosi u način života. Osnovne kvalitativne promene se sastoje u preobražaju privredno aktivnog stanovništva, a zatim u uvođenju samoupravljanja kao novog oblika ekonomske organizacije (tada OOUR) i novog oblika političkog sistema (delegatski sistem), i najzad u formulisanju „samoupravne ideologije“. Osim toga, kvalitativne promene su doživele i neke institucije. Tako se porodica preobrazila iz proširene u nuklearnu porodicu. Došlo je do promena u obrascima ponašanja, u idejama, i tako dalje. Preobražaj stanovništa od poljoprivrednog u nepoljoprivredno i prelazak stanovništva iz sekundarnog u tercijarni sektor su stvarne kvalitativne promene.

Promenjena je klasno-slojna struktura Banovog Brda i Žarkova. Za razliku od predratnog, pretežno radničkog i seljačkog dela beogradskog predgrađa, formirana je pretežno službeničko-stručnjačka naseobina. Samim tim izmenjena je i socijalna topografija proučavanog dela Čukarice. Uspostavile su se dakle, razlike između predratne (kapitalističke) i socijalističke socioprostorne strukture. Ali nije iščezla klasna fizionomija tog prostora, jer nije iščezla socijalna segregacija po mestu stanovanja. Naime, podignuta su nova uglavnom službeničko-stručnjačka naselja i nekoliko višespratnica u kojima stanuju politički rukovodioci, s jedne, a nije izvršena „deslamizacija“, s druge strane. Još uvek postoje ostaci predratne stambene bede sa novim elementima i starim i novim siromašnim žiteljima na Čukaričkoj padini i drugde. Društvena nejednakost je ostavila pečat na prostoru.

Ako su za Čukaricu važili trendovi razvoja koji su postojali u tadašnjem globalnom društvu, onda se može reći da je uvođenje samoupravljanja ostalo uglavnom na nivou koncepta projekta, jer nije izmenilo strukturu moći ni na mikronivou (preduzeća, mesne zajednice), ni na makronivou. Onamo gde ga je bilo, samoupravljanje je bilo više razvijeno u radnoj organizaciji, nego u mesnoj zajednici. Povezivanja „radno zasnovanog“ i „stambeno zasnovanog“ samoupravljanja gotovo da i nije bilo. Umesto stvarne kvalitativne promene u smislu emancipacijskih akcija radnih ljudi došlo je do kvantitativnog umnožavanja organa, institucija, delegacija, samoupravnih sporazuma, dogovora, i tako dalje. „Samoupravna ideologija“ je dobila funkciju „političke formule“ koja je prikrivala odsutnost sadržaja i stvarnih promena (Županov, 1985, 71). „Razvoj je sveden na kvantitativni aspekt uz gubitak vrednosnog kriterijuma. A time se pokazuje da je to najvećim delom rast, a ne razvoj. (…) Dakle, postoji paralelizam između ekonomskog i društvenog razvoja – oba su pretežno rast – a ne razvoj.“ (Županov, 1985, 71)

Posle 1974. godine na Čukarici, kao i svuda u Jugoslaviji, porastao je broj neproduktivnih radnika u novostvorenim SIZ-ovima, dok se istovremeno nije smanjo broj organa i činovnika u državnim službama koji su pre toga upravljali sistemom društvenih delatnosti. Sve je to praćeno neefikasnošću u trošenju sredstava za društvene delatnosti i nezadovoljavajućim kvalitetom njihovih usluga.

Rezultati našeg istraživanja su još pokazali da su svakodnevni život stanovnika Banovog Brda i Žarkova najviše vezani za probleme u vezi zapošljavanja, stanovanja, ishrane, politike, saobraćaja, snabdevanja, zadovoljavanja kulturnih potreba, i tako dalje.

Nezaposlenost je i tada bila masovna društvena pojava. Nezaposlenosti je bilo sve više, a čekanje posla je bilo sve duže. Ublažavanje tog problema se očekivalo razvojem tržišta radne snage, razvojem samoupravljanja i intervencijom društveno-političkih zajednica, odnosno države. Budući da su na proučavanom području nedostajale zanatske usluge i usluge druge vrste na favorizovanje male privrede se računalo kao na jedan od značajnih puteva da se u postojećim uslovima krize smanji nezaposlenost, zadovolje određene potrebe lokalnog stanovništva i promeni monofunkcionalnost nekih mesnih zajednica.

Prihvatljivo je gledište D. Seferagić po kome bi kvalitetno stanovanje u socijalističkom samoupravnom društvu bilo ono koje bi zadovoljilo sledeće osnovne zahteve: 1. ovladavanje građana uslovima i načinom proizvodnje stambene okoline, 2. raspodela postojećih stambenih uslova na temelju pravde kao vrhunske vrednosti, 3. zadovoljavanje stambenih potreba od egzistencijalnih do razvijenih.

Povodom urbane obnove i „deslamizacije“ na Čukarici, tada smo smatrali, a i sada to mislimo, da treba prestati sa praksom raseljavanja stanovnika nehigijih naselja daleko od njihovog ranijeg prebivališta i sa praksom njihovog smeštanja u posebne zgrade sa podstandardnim uslovima, jer se tako obnavlja rezidencijalna segregacija sirotinje. To, između ostalog, znači da je trebalo uvažavati potrebe i želje žitelja nehigijenskih naselja i drugih lokaliteta koji se ruše (a na njihovom mestu se grade stambene zgrade) da ostanu gde su bili ili bar u blizini starog mesta stanovanja kako bi se izbegla džentrifikacija. Ali to ne treba shvatiti kao zalaganje da deo radništva i druge sirotinje bude stalno vezano za jedno mesto. Potrebno je, naime, stvoriti mogućnost za preseljenje u uslovima pune slobode izbora mesta stanovanja. Što je veća prostorna i društvena pokretljivost pripadnika pojedinih društvenih slojeva, to je veća otvorenost i demokratičnost društva. Međutim, to ne znači da se „dirigovano“ raseljavanje može predstavljati kao vid socioprostorne pokretljivosti. Ponovno nastanjivanje na isto ili približno isto mesto je sporije i skuplje, jer je „neophodna tačna sinhronizacija više različitih etapa na više sektora (eksproprijacija, rušenje, gradnja, useljavanje“ (H. Coing) što nije lako organizovati. Uz to, preporučivali smo da ukoliko budu uvedene ekonomske stanarine, treba primeniti politiku subvencionisanih stanarina u odnosu na siromašne slojeve stanovništa.

S obzirom da su se 80-tih godina pojavili zahtevi za uvođenje ekonomskih zakonitosti u stambeno-komunalnu oblast, ukazali smo na neka otvorena pitanja.

Mađarski sociolog Ivan Selenji je smatrao da u kapitalizmu tržište stvara nejednakosti, a država ih ublažava, dok je u etatističkom socijalizmu obratno. On je tvrdio da redistributivne ekonomije pomažu bogatima (privilegovanima), a odmažu siromašnima. Po njegovom mišljenju, uvođenje tržišta u socijalizmu bi znatno bolje rešilo stambeno pitanje siromašnih slojeva. U zemljama realno postojećeg socijalizma stanovi su bili skupi a stanovanje (niske stanarine) je bilo jeftino, pa su zato moćnici prvo sebi dodeljivali stanove, a ostali su morali dugo da čekaju. Pored toga, moćnici su postajali nosioci stanarskog prava, a ostali su bili prinuđeni da sami grade kuće i stanove.

U našem društvu posle Drugog svetskog rata do 1991. godine, raspodela stanova se menjala u skladu sa promenama stambene politike u njenoj socijalnoj funkciji. Počelo se od centralne društvene raspodele stanova, preko raznih posrednika do nekih samoupravnih oblika. Istovremeno su postojale raspodela društvenih stanova, raspodela koju vrše preduzeća koja su finansirala stanogradnju, tržište stanovima u društvenom vlasništvu (zamena stanarskog prava) i tržište stanova u privatnom vlasništvu.

Budući da su i kod nas stanovi 80-tih bili veoma skupi a stanarine još uvek niske, najveći interes je postojao za dobijanje stanarskog prava. Bogatija i uspešnija preduzeća su dodeljivala svojim članovima stanarska prava, a siromašnija to nisu bila u stanju ili su to retko činila. Nosioci stanarskog prava su po pravilu bili privilegovani u odnosu na vlasnike stanova, mada ima izuzetaka. „Tamo gdje socijalna politika i stambena politika (društvo i preduzeća) određuju kriterijume raspodjele, pravda tj. jednakost vrlo je arbitrarno definirana“ (Seferagić, 1984, 82).

Kada je kod nas stambena izgradnja u većoj meri bila stvar tržišta (od 1965. godine do tzv. društveno usmerene stambene izgradnje), radilo se zapravo o nesavršenom tržištu (D. Sekulić) na kome je potražnja uvek bila veća od ponude, cene su stalno rasle, a postojao je monopol određenih građevinskih preduzeća koja su kasnila sa izgradnjom, jer je bilo osigurano izdvajanje sredstava za kupovinu stana.

Na drugoj strani, opremljenost Banovog Brda i Žarkova objektima društvenog standarda i komunalnom infrastrukturom nije bila optimalna. A u pojedinim mesnim zajednicama, naročito u Žarkovu, nije bila ni elementarna. Dostupnost pojedinih dobara i usluga u nekim mesnim zajednicama nije postojala ili je bila minimalna. Društvene potrebe ove vrste (snabdevanje, obrazovanje, javni prevoz, itd.) trebalo je po merilima socijalističkog društva da odgovaraju nivou kulture i civilizacije koju je postiglo društvo u celini.

Da bi žitelji Banovog Brda, a osobito Žarkova, prestali da na pretežno tradicionalan način (negradski nevelegradski) provode slobodno vreme, potrebno je bilo, pored ostalog, njihove mesne zajednice učiniti daleko kulturno opremljenijim, nego što su bile tada. Odnosno potrebno je bilo izgraditi ceo niz specijalizovanih kulturnih ustanova i poboljšati broj postojećih, ali, isto tako, razviti što raznovrsnije oblike kulturnog amaterizma i stvoriti uslove za samoinicijativni kulturni angažman pojedinih grupa građana.

Društveni odnosi u proučavanim lokalnim zajednicama nisu bili dovoljno razvijeni i bogati. Uglavnom su bili svedeni na usko shvaćeno susedstvo i određenu interesnu povezanost na nivou kućnih saveta i mesnih zajednica.

Različitost društvenih odnosa i različitost prostornih okvira su nešto što je najprirodnije i samim tim, najpoželjnije. To znači da pored odnosa integracije postoje i konfliktni odnosi, odnosi neslaganja, osporavanja, distanciranja i izolacije. Svaka vrsta odnosa je ljudski moguća i dopuštena, ukoliko ne dovodi u pitanje integritet pojedinca i lokalne zajednice.

Beograd 80-tih nije uspevao da ograniči svoj rast i po tom neuspehu je bio sličan metropolama svih evropskih socijalističkih zemalja. Uprkos tadašnjoj stagflaciji, nije došlo do usporavanja rasta Beograda. Centar Beograda, kao primerice i centar Budimpešte, imao je izrazitu administrativnu i komercijalnu funkciju, što je slučaj i sa metropolama na Zapadu. Na primeru Beograda i drugih metropola socijalističkih zemalja, moglo se govoriti o konvergeniciji gradskih oblika socijalizma i kapitalizma. Pored određenih specifičnosti i razlika (pomanjkanje tržišta, delovanja gradske rente), nisu postojale druge fundamentalne razlike između „socijalističke metropole“ i „kapitalističke metropole“. Bilo je tada približno isto sličnosti, koliko i razlika. Nije bilo ubedljivih razloga da se tada o našoj urbanizaciji govori kao o socijalističkoj u smislu ostvarenja socijalističkih ciljeva i vrednosti u proizvodnji prostora. Osobito ne u njenom kvalitativnom vidu. Razmatranje kvaliteta urbanizacije ima utoliko više smisla ukoliko su zadovoljene osnovne, nazovimo ih, kvantitativne potrebe u stanovanju, komunalnoj infrastrukturi i tako dalje. Nacionalizacija, slobodno raspolaganje građevinskim zemljištem i ekonomsko planiranje nisu bili dovoljni za temeljno rešavanje urbanog i stambenog pitanja u skladu sa vrednostima socijalističkog društva. Uz to, tada je bilo veštački razdvojeno društveno, ekonomsko i prostorno planiranje.

Da bi urbanizacija Čukarice bila i rast i razvoj, da bi imala svoju kvantitativnu, kvalitativnu i vrednosnu dimenziju, da bi postala cilj i smisao industrijalizacije (Lefevr) trebalo je ostvariti sledeće: 1. humanizaciju privatnog i društvenog života, 2. poboljšanje urbanog kvaliteta života, 3. demokratizaciju planiranja i procesa odlučivanja o razvoju naselja, 4. ravnomeran razvoj proučavanog područja, tj. ravnomeran raspored društvenog standarda što pretpostavlja ostvarenje zamisli o policentričnom Beogradu, 5. razvoj stanovanja, radnih mesta i centralnih funkcija u naseljima van užeg gradskog jezgra, (dakle, i na Banovom Brdu i u Žarkovu), 6. onemogućavanje socijalne segregacije u prostoru, 7. smanjivanje prostorne i vremenske distance između mesta stanovanja i mesta rada (disperzija radnih mesta širom grada, uključujući Banovo Brdo i Žarkovo), 8. različiti oblici urbane obnove: sanacija, rekonstrukcija, revitalizacija, restauracija, „deslamizacija“, pogušćavanje postojeće izgradnje interpolacijama stanovanja. itd., 9. stvaranje uslova za smanjenje do iščezavanja bespravne stambene izgradnje, 10. ograničavanje visine stambenih zgrada, 11. prelazni tipovi stanovanja i fleksibilno stanovanje, 12. unapređenje već postojećih vrednosti, 13. zaštita kulturno istorijskih vrednosti, 14. zaštita prirodno-rekreacionih rezervata, 15. davanje prednosti pešaku i osiguranje prvenstva javnog saobraćaja, itd.

Po tome kako su bila zamišljena, izgrađena, kao i po svom sadržaju, nova stambena naselja u našim gradovima tokom socijalizma nisu bila odgovarajući okvir za kvalitetan život na lokalnom nivou. Sa ovim stavom se slažu i građani Banovog Brda i Žarkova koje smo anketirali. Oni su kao prednosti novih stambenih naselja najčešće isticali njihove ekološke i lokacione pogodnosti, a ređe one njihove osobine koje su razultat arhitektonsko-urbanističke delatnosti i delovanja komunalnih i drugih službi. Budući da su bila daleko od gradskih centara, pa i od grada, pojedina nova stambena naselja su u stvari „nova pregrađa“.

Umesto zaključka

Postavlja se pitanje do kakvih je urbanih promena došlo u periodu postsocijalističke transformacije (tranzicije) u Srbiji i drugde. Došlo je do potiskivanja socijalističkog karaktera gradova, uključujući naravno, i metropole, i do ustupanja mesta novim teritorijalnim kolektivitetima koji su sazdani od raznih elementa presocijalističkog, socijalističkog i novog „tranzicionog“ elementa koji vremenom postaje dominantan. Urbana tranzicija podrazumeva javnu politiku koja podstiče razvoj tržišta, ekonomsko restruktuiranje u znaku deindustrijalizacije i rasta sektora usluga, kao i rastuću društvenu diferencijaciju. Najupadljiviji procesi urbanih promena u ovakvom ambijentu su: 1. privatizacija stanova, 2. komercijalizacija gradskih istorijskih jezgara, 3. pojačana rezidencijalna migracija, 4. rezidencijalna i komercijalna suburbanizacija, i 5. porast socioprostorne segregacije.

Privatizacija je dominantni proces u formiranju tržišne privrede, kao i reformi urbane i stambene poltike u postsocijalističkim gradovima. Suština procesa privatizacije su vlasnička prava, tačnije, povraćaj tih prava.

I u „realno postojećem“ državnom socijalizmu i u samoupravnom socijalizmu, vlasništvo je bilo podeljeno između države i pojedinca: pravo na korišćenje nečega i ograničavanje tog prava, pravo na gradnju i ograničavanje tog prava, pravo na prodaju i nemetanje taksi na to pravo, pravo nasleđivanja i oduzimanje tog prava. U praksi pojedinih socijalističkih zemalja bilo je razlika u regulisanju ovih prava, ali je u svakoj od njih težište moći bilo na strani države.

Privatizacija je najviše uticala na promene u stambenom sektoru i na komercijalizaciju gradskog prostora. Prodaja društvenih stanova je signalizirala definitivni slom društvenog vlasništa i pružanje mogućnosti, ranije teško zamislivim, radikalnim promenama (Andrusz, Harloe i Sezelenyi, 1996, 193). Povraćaj punih vlasničkih prava nad stanovima bio je conditio sine qua non privatizacije i preduslov stvaranja tržišta na kome su stanovi mogli biti javno prodavani i iznajmljivani. Privatizacija i povraćaj vlasničkih prava su promenili gradove utičući na sektor zakupa, porast rezidencijalne mobilnosti i socioprostorne diferencijacije i segregacije, kao i na dalji kvalitet postojećeg stambenog fonda, Deregulacija renta je u tom pogledu bila naročito značajna. Uočljiv je prodor tzv. investitorskog (tržišnog) urbanizma kao rezultata interesnog saveza javnog (političari) i privatnog sektora (preduzetnici) u kome ovi poslednji, naročito u obličju tajkunskih investitora dominiraju u ostvarivanju vlastitih interesa. Dodajmo ovome i neuspešne zakonske i druge pokušaje legalizacije masovne bespravne izgradnje.

Neoliberalna ideologija tranzicije nameće utopijsku emancipatorsku koncepciju da će sam čin promene vlasništva, odnosno uvođenje privatne svojine i tržišta, ili prepuštanje tokovima globalizacije, doneti fundamentalnu promenu razvojnih potencijala zavisnih poluperiferijskih istočnoevropskih društava i njihovih gradova. Polanjijeva knjiga „Velika transformacija“ nam poručuje da je slobodno tržište utopijska koncepcija, odnosno da su sva tržišta regulisana tako da njihove parametre uspostavljaju državne institucije. Uprkos svemu, poruka je Polanjija, ne moramo se prepustiti „bahanalijskom slavljenju konzumerizma, kulturne fragmentacije i neobuzdanog individualizma“ (Skot, 2003, 82). Drugim rečima, „da bi zaštitilo ’sebe’ društvo će, racionalno ili iracionalno, ograničiti područje na kome tržišta ’slobodno deluju’“ (Skot, 3003, 83). Pritom, valja reći da biti za ograničeno dejstvo tržišta ne znači biti protiv tržišta uopšte. Polazeći od Polanjija, a pozivajući se na Botomora i Habermasa, Alan Skot iznosi prihvatljivo gledište: „Možemo prihvatiti da potpuna pobeda političkog nad ekonomskim faktorom, vodi onim vrstama neefikasnosti koje su se pokazale u socijalizmu koji više ne postoji, istovremeno dokazujući da ona vrsta pobede ekonomije nad društvenim i političkim koja bi se dogodila jednom za svagda, kako je zamišlja neoliberalizam, može da se postigne samo uz veliku socijalnu cenu. (…) Smrt komunizma, čak i ako je dokaz veće efikasnosti tržišta kao sredstva organizovanja ekonomskog života, samo po sebi ne podržava neoliberalni zahtev po kome logika tržišnih odnosa treba da istisne sve druge principe socijalne organizacije, izvan i s one strane ekononmske sfere. Ne može biti jednom za svagda izvojevana pobeda kako ekonomskog, tako ni političkog faktora“ (Skot, 2003, 91). Kada se ovakvo stanovište prenese na našu idejnu (ideološku) scenu onda su autoru ovog teksta bliža gledišta egalitarnih liberala nego libertarijanaca, a od svih njih gledišta obnovljene socijaldemokratije, recimo Gidensovog „trećeg puta“.

Citirana literatura:

  1. Seferagić, Dušica i drugi, 1982, Društveni koncept novog naselja, IDIS, Zagreb

  2. Seferagić, Dušica, 1984, Problemi kvaliteteživota u novim stambenim Naseljima, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

  3. Jelušić, Mato, Vujović, Sreten, 2002, Ko odlučuje u Budvi – istraživanje uticaja Građana opštine Budva na donošenje lokalnih odluka, „Argonaut“, Budva

  4. Lefevr, Anri, 1974, Urbana revolucija, Nolit, Beograd

  5. Pešić, Vesna, 1977, „Društvena slojevitost i stil života“ u knjizi Društveni slojevi i društvena svest, Centar za društvena istraživanja, IDN, Beograd

  6. Szelenyi, Ivan, 1983, Urban Inequalities under State Socialism, Oxford University Press, New York

  7. Vujović, Sreten., 1985, Živeti na Čukarici – sociološko istraživanje Banovog Brda i Žarkova, Institut za sociološka istraživanja FF, Beograd

  8. Vujović, Sreten, 2002, „Urbane promene u Srbiji“ u Srbija krajem milenijuma: razaranje društva, promene i svakodnevni život, prir. S. Bolčić i A. Milić, ISI FF, Beograd

  9. Županov, Josip, 1985, „Sociološki vidici razvoja“, „Sociologija“, 1-2, Beograd

  10. Rus, Veljko, 1985, „Društveni razvoj i kvalitet života“, „Sociologija“, 1-2, Beograd

  11. Skot, Alan, 2003, „Globalizacija: društveni proces ili politička retorika“ u knjizi Globalizacija – mit ili stvarnost, prir. V. Vuletić, ZUNS, Beograd

]]>
Teritorijalno-politički oblici organizacije sistema lokalne samouprave i prostorno-fizički aspekti društvenog razvoja u samoupravnom socijalizmu http://www.starosajmiste.info/blog/teritorijalno-politicki-oblici-organizacije/ Mon, 02 Jun 2014 13:11:42 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3140 unnamed

Novi tekst za Otvorenu knjigu – e-zbornik radova nastalih u okviru javnih vođenja održanih tokom 2013. godine u Beogradu, koja su bila posvećena promišljanju nasleđa jugoslovenskog socijalizma. Autor članka je Milan Rakita.

Ukoliko urbanizacijsku komponentu istorijskog razvoja socijalističke Jugoslavije posmatramo kao jedan od glavnih razvojnih potprocesa u okviru sistema društveno-ekonomskog samoupravljanja, primetićemo da je matrica posleratnog prostorno-fizičkog razvoja i teritorijalno-administrativne organizacije jugoslovenskog društva bila formirana kao konsekventan proizvod relativno koherentnih politika urbanog planiranja i odgovarajućih modela teritorijalno-političkog uređenja samoupravnog društvenog sistema. Continue reading ]]> autor: Milan Rakita

preuzeti pdf

Ukoliko urbanizacijsku komponentu istorijskog razvoja socijalističke Jugoslavije posmatramo kao jedan od glavnih razvojnih potprocesa u okviru sistema društvenoekonomskog samoupravljanja, primetićemo da je matrica posleratnog prostornofizičkog razvoja i teritorijalnoadministrativne organizacije jugoslovenskog društva bila formirana kao konsekventan proizvod relativno koherentnih politika urbanog planiranja i odgovarajućih modela teritorijalnopolitičkog uređenja samoupravnog društvenog sistema.

Generisane samosvojnim konceptom i praksom društvenog samoupravljanja, politike urbanog razvoja i teritorijalnoadministrativne organizacije društva predstavljale su funkcionalan segment vrlo dinamičnih i, u pojedinim aspektima, protivrečnih procesa strukturacije istorijski novog tipa društvenih odnosa, jer je idejnopolitička vizija i praksa izgradnje sistema samoupravljanja između ostalog podrazumevala i revolucionisanje strukture društvenoekonomskih odnosa u sferi prostornofizičkog razvoja kroz uvođenje novih modela organizacije teritorijalnopolitičke samouprave lokalnih zajednica kao nosilaca opštedruštvenog razvoja i subjekta istorijskog napretka.

Budući da se u domenu prostornofizičkog razvoja konkretnog društvenog sistema funkcionalno ukrštaju svi društveni podsistemi i razvojni procesi, kroz analizu funkcionisanja različitih aspekata tog segmenta društvene stvarnosti najplastičnije mogu uočiti specifičnosti sistema teritorijalnopolitičke organizacije na nivou lokalne samouprave, te oblici i načini društvene participacije građana u socijalističkoj Jugoslaviji. U tom smislu, posleratni procesi strukturacije prostornofizičkih formi i teritorijalnoadministrativnih tipova organizacije jugoslovenskog društva istovremeno svedoče o izrazito dinamičnom karakteru sâmog sistema radničkog samoupravljanja kao strateškog razvojnog okvira jugoslovenskog socijalizma.

Imajući, pri tom, u vidu činjenicu da doktrina samoupravljanja nije predstavljala samo formalan ideološkopolitički okvir celokupnog društvenog sistema, već je neposredno uticala na operativne mehanizme urbanog planiranja i oblike građanske participacije, u ovom radu ćemo nastojati da rekonstruišemo ove dimenzije istorijskog razvoja društvenoekonomskog sistema socijalističke Jugoslavije. Tim pre što su ovi aspekti istorijskog nasleđa jugoslovenskog samoupravljanja u poslednjih dvadesetak godina sporadično, nedovoljno sistematično i najčešće pristrasno tretirani u domaćoj naučnoistraživačkoj praksi i javnom diskursu.

Tekst u celini možete pročitati i preuzeti ovde.

]]>
Pažnje vredni događaji u narednom periodu http://www.starosajmiste.info/blog/paznje-vredni-dogadaji-u-narednom-periodu/ Fri, 23 May 2014 19:24:45 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=3098 Upućujemo vas na nekoliko zanimljivih događaja kojima možete prisustvovati u narednih nedelju dana: diskusija o načinima marginalizacija Romkinja u društvu i čitanje angažovane poezije o ženskom romskom identitetu i aktivizmu // tribina o neoliberalizaciji grada, pravu na stambeni prostor i stambenim politikama u post-jugoslovenskom kontekstu, kao i o infrastrukturnoj marginalizaciji Roma i drugih manjina // promocija zbornika "Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam" o (zlo)upotrebama istorije Španskog građanskog rata i Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije. Continue reading ]]> U nedelju 25. maja od 17 časova u prostorijama Zadruge Oktobar (Strahinjića Bana 33) biće održana diskusija i čitanje aktivističke poezije na temu “Između marginalizacije, politike identiteta i solidarnosti – ko su Romkinje?” Jelena Savić će čitati aktivističku poeziju na ovu temu, a sa Jelenom Jovanović će se voditi razgovor o načinima marginalizacije Romkinja u društvu, o proizvodnji maskulinog, nacionalističkog i elitističkog karaktera romskog identiteta u okviru “romskog pokreta”, o formiranju rodne, homogene i čvrste politike evropskog identiteta Romkinja u okviru istog, kao i o mogućem pozicioniranju ženskog romskog aktivizma. Jelena Savić i Jelena Jovanović su feministkinje, studentkinje i Romkinje trenutno na studijama na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti.

U četvrtak 29. maja u Novom Sadu u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (Dunavska 37) od 17 časova možete da prisustvujete tribini „GRAD: MESTO KLASNE BORBE” u organizaciji kolektiva Gerusija. Govoriće Jovana Vuković (Regionalni centar za manjine, Beograd), Iva Marčetić (Nepokoreni grad, Mladi antifašisti i antifašistkinje, Zagreb) i Dubravka Sekulić (Institut za istoriju i teoriju arhitekture, ETH, Cirih, Beograd), a moderator je Marko Miletić (Kontekst kolektiv, Beograd). Predavanja će se fokusirati na tri teme: pravo na stambeni prostor, neoliberalizacija grada u post-jugoslovenskom kontekstu i pitanje infrastrukturne marginalizacije Roma i drugih manjina putem stambenih politika.

Sutradan, u petak 30. maja u sali Instituta Servantes, Čika Ljubina 19, sa početkom u 19 časova biće promovisan zbornik “Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam” o (zlo)upotrebama istorije Španskog građanskog rata i Drugog svetskog rata na prostoru Jugoslavije. U razgovoru će učestvovati Dolores Cabra Loredo, generalna sekretarka Udruženja Arhiv rata i izgnanstva-AGE, Josep Fernandez Trabal, direktor istorijskih zbirki Nacionalnog arhiva Katalonije, Olga Manojlović Pintar, naučna saradnica na Institutu za noviju istoriju Srbije, istoričar Milivoj Bešlin, kao i urednik zbornika Milo Petrović, predsednik udruženja Španski borci 1936-1939. Tekstovi u zborniku nastali su kao rezultat konferencije „Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam“ održane 12. i 13. oktobra 2012. Snimak konferencije možete da vidite u našoj sekciji Multimedija kao i na sajtu Rosa Luxemburg Stiftung. Zbornik možete preuzeti i klikom na sliku sa desne strane.

]]>
Predavanje Igora Dude, predstavljanje Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma i promocija zbornika “Socijalizam na klupi” http://www.starosajmiste.info/blog/predstavljanje-centra-za-kulturoloska-i-povijesna-istrazivanja-socijalizma-i-promocija-zbornika-socijalizam-na-klupi/ Wed, 26 Mar 2014 19:03:38 +0000 http://www.starosajmiste.info/blog/?p=2740 Continue reading ]]> Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 28.03.2014. godine

U petak 28. 03. u 14:30h Institut za filozofiju i društvenu teoriju organizuje predavanje Igora Dude, predstavljanje Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma i predstavljanje zbornika Socijalizam na klupi.

Predavanje Igora Dude
Jadran za radnike. Socijalni turizam u jugoslavenskom socijalizmu
petak, 28. mart u 12h
sala na I spratu

Odmah poslije Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je prihvatila ideju o plaćenom godišnjem odmoru i turizmu koji mora postati dostupan svim društvenim slojevima, slijedeći tako politiku niza europskih demokratskih i totalitarnih država iz međuratnoga razdoblja. Uslijedio je dugotrajni proces prosvjećivanja masa, posebno radničke klase nenavikle na turistička putovanja, te upućivanja u vrijednost godišnjeg odmora. Prihvaćanje suvremenih oblika provođenja slobodnoga vremena i kulture putovanja postalo je tako dijelom znatno širih modernizacijskih procesa, ali i prečica prema višem životnom standardu i dojmu blagostanja. Vrlo razvijen oblik poticanja na uključivanje u nove prakse svakodnevice bio je sustav socijalnoga turizma koji se temeljio na subvencioniranim cijenama i radničkim odmaralištima. Reakcije radnika bile su različite, ali socijalni turizam pokazao se kao svojevrsna obuka domaćih turista za kasnije komercijalne i individualne oblike ljetovanja na jadranskoj obali.

igor duda

Igor Duda

Docent je na Odsjeku za povijest Odjela za humanističke znanosti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je povijest i kroatistiku (2000.) te magistrirao (2004.) i doktorirao povijest (2009.). Područje njegova posebnog interesa su društvena povijest i povijest svakodnevice druge polovice 20. stoljeća, povijest dokolice i povijest potrošačkoga društva. Objavio je dvije samostalne knjige: U potrazi za blagostanjem. O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih (2005.) i Pronađeno blagostanje. Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih (2010.). Član je više strukovnih udruga i sveučilišnih tijela te je bio prvi voditelj CKPIS-a u godini 2012/13. Od ak. god. 2013/14. predstojnik je Odsjeka za povijest.

Predstavljanje Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (Univerzitet u Puli)
Igor Duda, Lada Duraković i Andrea Matošević
petak, 28. mart u 13.45h
sala na I spratu

Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) osnovan je kao nova sastavnica Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli odlukom Senata od 9. srpnja 2012. godine. Okuplja djelatnike raznih sveučilišnih odjela i umrežava znanstvenike koji dijele zanimanje za istraživanje razdoblja socijalizma i postsocijalizma te socijalističke i komunističke ideologije i teorije. Znanstveno-istraživački rad odvija se u okviru područja humanističkih, društvenih i interdisciplinarnih znanosti, posebno na sljedećim humanističkim i društvenim poljima: povijest, etnologija i antropologija, filologija i znanost o umjetnosti.

 

CKIPS

 

Lada Duraković

Docentica je na Odjelu za glazbu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani diplomirala je muzikologiju (1992.). Magistrirala je (2003.) i doktorirala (2007.) na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Područje njezina znanstvenog interesa jest interakcija ideologije i glazbe u 20. stoljeću. Objavila je dvije knjige: Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature 1926. – 1943. (2003.) i Ideologija i glazbeni život: Pula 1945. – 1966. (2011). Članica je Hrvatskog muzikološkog društva te Hrvatskog novinarskog društva.

Andrea Matošević

Docent je na Odjelu za studij na talijanskom jeziku. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi diplomirao je etno-antropologiju i talijansku književnost (2003.) te završio diplomski studij interkulturalnih studija (2005.), a doktorski studij etnologije i kulturne antropologije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2010.). Autor je knjige Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću (2011.). Član je Hrvatskog etnološkog društva te Društva europskih socijalnih antropologa. Voditelj je CKPIS-a u godini 2013/14.

 

Predstavljanje zbornika Socijalizam na klupi. Jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike
O zborniku govore Lada Duraković, Ildiko Erdei, Andrea Matošević i Ivana Spasić
petak, 28. mart u 14.30h
sala na I spratu

Socijalizam_na_klupi_

Zbornik počiva na generacijskom konceptu: čini ga jedanaest radova autora mlađe i srednje generacije, znanstvenika koji su za vrijeme pada socijalizma i raspada Jugoslavije bili pioniri ili mlađi omladinci. Većina ih je doktorirala u posljednjih pet godina. Tim je svojevrsnim “generacijskim privilegiranjem” dana prilika autorima kojima nedostaje dugogodišnja i potpuna osobna, iskustvena involviranost u teme koje se analiziraju, s obzirom da su državu i sustav iskusili uglavnom iz perspektive školskih klupa. Posebnost zbornika jest i u tome što su tekstovi pisani na jezicima koji su bili službeni u Jugoslaviji, a i danas su materinji ili jezici sredina iz kojih autori dolaze. Višejezičnost knjige korelira s njezinom disciplinarnom otvorenošću, pa tako čitanje otkriva različite književno-komparativne, etno-antropološke, povijesne i muzikološke vizure i različite metodološke pristupe. Zbornik je komplementaran, pisani dio znanstvenog skupa Socijalizam na klupi. Kulturološke i povijesne interpretacije jugoslavenskoga i postjugoslavenskih društava (Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 5-7. prosinca 2013.).

 

]]>